Pored njega je protutnjao autobus sa natpisom STARIJI GRAĐANI ODLIČAN IZVOR NOVIH ORGANA. Nevjerica ga je zaledila. Vremensku mašinu je podesio napedeset godina unaprijed,  ali je izgleda došlo do greške.

Sve ostalo je djelovalo normalno, ne previše futuristički  i u skladu sa vremenom koje je odabrao. Nastavio je da pješači, preko mosta kroz zelenilo. Mladi muškarci za volanima automobila, mlade majke guraju kolica. Ne obraćaju pažnju na njega. U hladu kafea samo mladi ljudi, pred hotelom takođe.  Možda je pogriješio, možda je u brzini pogrešno pročitao reklamu na vozilu. Osmjeh sijede starice koji je pratio marketinški slogan nije djelovao zloslutno.

Okrenuo se oko sebe, previše seslobodno kreće ullicom, ako nije greška u pitanju, mogao bi se, vođen svojim neznanjem i nevjercom, naći u ozbiljnom problemu, u slučaju da njegov život bude okončan na ovom putovanju, ne postoji mogućnost se stvari  isprave po završetku satnice kojom je ogrančen. Mrtav je mrtav, sa obje stane portala. Nije mogao prihvatiti takvu stvarnost kao istinitu mada su ga do sada ova iskakanja kroz dimenzije više puta iznenadila.

Da li postoji šansa da ga neko prijavi? Star nije, ali je za sobom ostavio doba mladosti. Gdje bi mogla biti postavljena crta gdje se životna radost u tuđim očima pretvara u težinu poznog doba, i ko o tome odlučuje, osim nas? U svom trećem dobui dalje se osjećao vitalan i angažovan oko posla kojim se bavio, i društvenog života , čak više od mlađih kolega.

Ukoračio je u urbaniji dio grada. Užurbano je pratio oglase na tablama i naslove u novinama, imao je iskustva sa nepredviđenim situacijama, policijskim časovima ili vremenskim nepogodama, najbolje je potražiti informacije o stanju odmah.  Držao se blizu zidova i kretao pod sjenkama. Pored klupe zaboravljenu novinu brzo je prelistao.

Svađa političkih oponenata oko upotrebe silikonskih organa, koji su se pokazali nepouzdani, nalazila se na četvrtoj stranici. Stariji građani bili su idealna meta za potrošačko društvo naviknuto na kupovinu organa, sada, u sred medicinske krize.

Vremensko-prostorni otvor trajaće još par minuta prije nego ga povuče nazad. Danas je došao samo u izvidnicu da provjeri stabilnost kanala kojim se trebao uskoro vratiti ovamo. Radoznalost mu je proradila, pa je nesmotreno i vrlo neobazrivo počeo tražiti moguće odgovore o načinu na koji se ovakav plan oparvdava i sprovodi.

Iz razmisljanja ga je prenuo mladić u zelenoj uniformi.  Znak na uniformi nije mogao prepoznati , ali mu se učinilo da razaznaje simbole lista i srca na njemu.

“Gospodine, upravo su nam javili da ste viđeni. Da li ste izgubljeni? Kom bloku pripadate? Imate li dozvolu za produženje?”

Ćutao je.

“Da li je porodica potvrdila da vaši organi nisu uključeni u program? Neobično, novčani iznosi su preveliki da bih ih se neko odrekao, a takse na starce ogromne. Sigurno vas vole, dobro ste uhranjeni?!”

Mladić mu je uzeo desnu ruku i okrenuo dlan nagore.

“Niste obiljeżeni?” Ustuknuo je.

“Centrala, imamo problem.” Vikao je je na mene, tačnije u prazno,  vjerovatno uređajem povezan sa onim kome se obraća, zatim psovao, zašto baš u njegovom regionu, jer papirologiju neće riješiti mjesecima.

Redar je podigao prema njemu spravu nalik omamljivaču, istovremen je osjetio  da se portal za putovanje otvara. Spravica je zazujala strujnim  udarom. Propada.

U nesvijest i u sigurnu smrt ili nazad u svoju dimenziju, nije znao.

Autor: Olja Novaković

%d bloggers like this: