Jedna polovina je svojim vatrenim okom pogledala u udolinu dlana Druge polovine, u ruci se valjuškao žir. Zagledala se u oči svoje slabije strane i rekla: „ Danas se ovdje rastajemo, naša je duša prevelika za jedno tijelo, počela se razlivati, vrijeme je da se podjelimo, odavde krećemo u nezavisna putovanja, ali ćemo se iznova nalaziti pod krošnjom hrasta. Vidiš li žir sjetićeš se mene.”

Polovine se krenule na putovanje iz života u život same. Sretale su se povremno pod krošnjama raznih hrastova, na različitim kontinentima, pratile su ih i hladnoće i tuge. Jednog dana su se mimoišle, sledeće godine je zavladala velika zima, a neke druge je počeo rat, tek duša je samu sebe zaboravila i polovine su prestale da se nalaze izgubljene u svijetu.

Prošlo je par života od tada. Slabija je počela u očima nositi duge čežnje i plavetnilo okeana, ribe su joj znale napuniti usta svojom tišinom dok je na obalama bezimenih mora učitavala svoje uzdahe u oblake. Zelenom su joj se obojala stopala, ali korijenje iz njih nije raslo. Vjetrovi su je poput sjemena maslačka znali dugo nositi iz ruke djeteta u ruke mudraca i svoj mir nije, onako krhka i laka, nalazila.

Jača je našla utočište u hladnim pećinama planinskog masiva, postala je obla i snažna poput stogodišnjeg hrasta, pticama koje su se gnijezdile u njenim krošnjama ponekad je znala popiti jaja, a ne tako često progutati i mlade. Vjetrovi koji su duvali u tim surovim uslovima nisu je mogli pomjeriti, lomili su joj granje. Grom je  udario u njen visoki dub prepolovivši ga, jedan dio je umro zauvijek ostavši osušen da je podsjeća na vrijeme kada je bila sretna, ali i takva slomljena, bila je jača od svih oluja koje su je gonile.

Sredinom jednog običnog dana pred zimu, južni je vjetar zaduvao, podigao Drugu polovinu, uznemirivši njen ionako lak san, u kom je boravila već duži niz godina, preko stare ceste, i ne tako davno izgrađenog mosta donio u podnožije gdje je boravila Jedna polovina.

U tek razmaknutim krošnjama koje su se spremale upiti nove vode zime i poneki snijeg, koji će je učiniti sa proljećm jačom, ova snažnija je širila ruke sunčajući se na slabom svijetlu. Sluhom planinske lisice čula je zvuke koji su je podsjetili na njenu cjelovitost, čula je šapat među svojim krošnjama i prepoznala je sebe. U letu kroz nesigurnost sopstvenog postojanja Druga polovina je nošena malo južnim, pa malo istočnim vjetrom, ljuljajući se i njišući u svojoj praznoći, uljuljkano ulegla na dlan snažnije.

I tu pod gorom priča o cjelini je potekla. Gledale su nesigurno oko sebe pokušavajući da nađu znak koji će im pomoći da se prepoznaju, a njihova srca kucala su istim taktom. Snažna omekšala onom na vodom oblikovanoj, ona plavetna raspirivala se na vatrenoj. Dvije polovine konačno su ponovo postele jedno. Očima uprtim ka zvijezdama uočile su da sjede pod krošnjom hrasta jedna drugoj u rukama, konačno stigle kući.

Autor:Olja Novaković

%d bloggers like this: