Monah

Ležim na podu sopstvene scene, ubijen i mrtav. Predstava je bila kratka, a moje oči nemaju suza, presahle su još u onom činu kada je prva žena zabola makaze u moje srce. Izvukao sam ih, dugo gledao u taj čin ljubavi sa nevjericom, dok se crna odora natapala krvlju. Crno pa se ne vidi. Ne vidi se ni dubina patnji u kojima se dugo već davim, niti visina tavanice pod kojom pokušavam naći sebe, ne vidi se ni podli poduhvat moje sabraće, ništa, vidi se samo ono u što vjerujem pa ni to ne mogu da dokažem, jer je crno postalo omiljena boja podlaca i lakovjernih. Gubim se u množini jednine i više nisam siguran ko sam.

Za šta si se prodao? Za liluziju? Koliko dugo ćeš lagati da poznaješ put kojim se se zaputio dok se svaka ploča pod tvojim stopalom pomjera? Lažeš li sebe svojim nesanim noćima da je vjera jača od oblaka, pa pod pljuskovima prljavih i izrečenih neistina, pogodi li te neka istina u lice pa kažeš svemu “ Dosta”?

Šta si uradio sa svojim tijelom? Čuvaš ga poput posljednjeg utočišta svog uma , ne dozvoljavaš strastima da dosegnu do neosvojene, a već srušene odstupnice tvog duha, čini ti se da pobjeđuješ, a gubiš bitku za njega, gubiš ga pod vjetrovima, naletima godina, gubiš ga iako se gledaš u ogledalo i govoriš sebi da još si mlad. Kome mlad? Za šta mlad?

 

Mestresa

Vitlam potrebom svojom da te ne želim. U mojim očima ti si ukras na zemaljskom putovanju, zaslijepljuješ oči dugim rečenicama, dugo mi nižeš stihove pod pravim uglom i uglavnom svedene na osnovne note, potom kad povjerujem da ti je duša čista, baciš mi rukavicu nesigurnosti u lice ipitam se: “Ko sam ja?” . Tijelo mi je izujedano od mnogih jastuka, mnoge su mi ruke bile prijatelji, svaka mi se usjekla u  meso poput noža grubošću svojom imnoga mjesta krvare. Cjedi se crvena za ljubav, plavom umivam lice, jer u njoj svemir stanuje, zeleno se zgrušava pod tijelom mojim, grijeh je podloga za mnoga nova rađanja. Nad sobom vidim samo prostranstvo, udišem ga dugo, ne trebaju mi ni razgovori ni riječi, ne trebaju mi nemiri ni izgovori, imam cio nebeski svod i isprepletane putanje zvijezda za kojima se vodim.

Ja sam dvije strane tebe, ti si četiri strane mene.

 

Monah

Svojom budnošću želim probuditi svemir, svemirom želim probuditi ljude, ljudima želim probuditi sebe, sobom želim otvoriti puteve, putevima želim otvoriti prihvatanja, prihvatanjima ostvariti uvažavanja, u uvažavanjima naći oslonca, u osloncu naći sebe i vidim pogrešnom sam se putanjom pokrenuo.

Samo bih u njegovoj volji trebao potražiti sebe i dobio bih odgovor na dlanu. Gledam je ušlu u moj život slučajno. U očima se gomila tuga, na čelu se gomila nemoć, pala je na svim ispitima života, vuče se po blatu niskosti, na haljinama joj se lijepi prljavština tuđih požuda, podnoktima joj zemlja sopstvenih grobova, a na usnama izvor svemira, svaka riječ po jedna super nova i pitam se kako je stigla sama do izvora.

Ti si četiri strane mene, ja sam dvije strane tebe.

 

Mestresa

Božiji čovjek. Klanjam se njegovom izboru, ljubim ruku kojom me blagosilja. Da li me blagosilja ili mu moja kosa ima miris izgubljenih uspomena? Klečim pred njim izgubljena. Na krajeve njegovih odora čelo naslanjam, pitajući se da li sam dovoljno vrijedna da mu se obraćam. Ne saginje se ruku da mi pruži stabilnost istinske podrške i više nisam sigurna u čistotu svjetla za koje mislim da me obasjava. Riječi izgovara, a u njima nema utjehe, niti topline, koja bi me trebala utješiti. Krvari preda mnom kao običan čovjek, čudi se mojim riječima, čudi se mojoj volji da volim čisto i mom pogledu zakovanom za plavetno besuće koje je moja smjernica.

Iznenađuje me njegov stepen nesigurnosti, njegova potreba da bude prihvaćen, negovo putovanje u potrazi za materijalnim, u njegovoj želji za dokazivanjem. Zbunjuje me njegova potreba da me na trenutke omalovaži, ako mu se učini da je neko svjetlo intezivnije od onog koje njega obasjava i igra staje. Sklanja ruku sa moje glave. Ja sam kolaterarna šteta.

 

Monah

Muškarac sam. Vladaću pravom pola. Vladaću pravog jačeg. Vladaću pravom onog ko pripada višem redu.

Vladaću pravom onog rođenoj u višoj klasi. Prozvaću te ženom. Prozvaću te manjom. Tvoje ću svjetlo proglasiti tamijim.

Proglasiću te nečistom. Možda bi vatra pod tabanima tvojim pročistila naš odnos i učinila mene čistijim, a tebe potčinjenijom.

 

Mestresa

Žena sam. Voljeću te ljubavlju majke, ona koja te nosila pod srcem svojim, ona na čijem si se izvoru krvi napijao da bi se otjelotvorio u ono što danas jesi.

Voljeću te ljubavlju žene, ona koja trpi i uvrede i udarce, ona koja ti daje svoje najbolje godine, I suši se lagano od utrobe kroz mnoge tuđe boli. Uvijek uz bolesničke postelje i sama u bolu spremna da pomogne.

Voljeću te ljubavlju ćerke koja u tebe gleda kao u zaštitnika, spasioca, čuvara, jedini stub na koji se ona može osloniti.

Mi smo dvije strane svemira i četiri strane polova.

 

Autor teksta: Novaković Olja

%d bloggers like this: