Evo lijepo smo se provozali, dugo se nismo vidjeli, češće se čujemo nego Hjuston i električna pražnjenja, a bilo je među nama i hemije i fizike i elektrike i bez elektrike i mnogo pražnjenja.

„ Hjustone, čujemo li se?“

Isti su nam odgovori bili na nepostavljena pitanja. Želio si mene, željela sam tebe, ja kuću u cvijeću i čopor djece, ti kratak snošaj između dva pražnjenja kod kuće.

Prednje sjedište je usko, mjenjač ostavlja modrice na koljenima. Zadnje je šire od sposobnosti tvog mozga da savlada bilo koji problem moji zahtjeva uplitanje razmišljanja, ali možeš dugo i imaš s čim pa da nastavimo.

Napravili smo najdužu pauzu, u svim pauzama koje smo do sada ponavljali,  u pauzama neviđanja i viđanja, ovih 10 godina.

Platio si vino, u ne baš elitnom lokalu, platio si i večeru na malo kulturnijem mjestu, nisi dovoljno kulturan i da platiš sobu. Sastavio si zadnje pare i kupio auto bolje od komšijinog, sitnog dilera, pa sad misliš da si ponudio maksimum. Tvoji maksimum nisu dosegli do mnogih minimuma prosjeka, ali trpimo se, jer možeš dugo i imaš s čim.

Dobro je krenulo, trljaš se, usne su ti vlažne, trljaš me, usne su mi vlažne. Curiš kroz bokserice, vidi se da imaš s čim, ne curim niz bokserice, više volim tange. „ Tange, sestro“

Usko prednje, zadnje onako. Usko je svakako. Okrenulo se sve opako, onako olako,  pa me penješ na sebe, vučeš mi najlonke i zadižeš suknju. Puc. Udaraš po dupetu. Puc. Opet. Puc. Opet. Glup ti je ritam, potreba još gluplja, ponavljanja prečesta, dupe mi se crveni, a ne ideš dalje.

– Prestani da ti ne vratim.

– Vrati mi.

Šljas, šamar po njokalici te  vratio na fabričko podešavanje i nastavljaš bez lupanja.

Vučem ti trenerku, sluzava gromada kojom se hvališ hvata dah oslobođenja. Ima i da pretekne.

Odavno se viđamo svi znamo kako ide dalje. Namještam se da te utisnem u sebe, zaustavljaš se sam od sebe.

Vadiš zaštitu iz kutije. Novi momenti za stare drugare.

On se skinuo, ja se skinula, on izvadio zaštitu, ja se obukla, a ima s čim i može.

„Hjustone, imamo li problem?“

-Bio sam sinoć sa nekom, nisam baš siguran za sebe, pa ja to zbog tebe.

„’aj sad povrati pa se opet vrati“

Klapa je pala. Režija viče: „ Rez“. Crna rupa nas guta oboje. Sluzava neman pilji jedim okom i povraća dok se nosiocu iste jeziv kez između idiotizma i hvale razvlači guzicom, jer obraza nema.

Oblačim se. Kome sve djecu hoćete da rađate dajući se na zadjnem sjedištu danas jedna sjutra druga? I tako glupe nepresušni ste izvor inteligencije za ove što zaštitu sporadično koriste na Eci Peci Pec.

-Znaš šta, ja odavde mogu kući i pješke.

 

The End

%d bloggers like this: