Volim te kao slobodan stih ( poema )

Novaković Olja

 

 

Sputana lokalnim uslovima,

ograničena tradicionalnim zakonima,

kao majka podešena na usporavanje,

talasam,

otimam od planina mirise,

od mora uzdahe,

progonim zle duhove bespućem ogovaranja,

na kamenu očajanja odahnem

pa ponovo potjeram i Don Kihote i vjetrenjače pred svoje poglede,

jer neću da odustanem.

 

Ja sam svoja najljepša osobina.

 

Kad kiša zamiriše na jasmin,

a tišina na čekanje,

tuga se kao poznat gost useli u moj dom.

Ne nudim joj čaj ,

ne pitam je za zdravlje,

često pogledam na sat,

tek da sama procjeni da nije dobrodošla.

 

Pohvališ moj mač, a osjetiš li njegovu oštricu proklinješ me dok krvariš.

 

Tišinom me zamotaj u san.

Toplinom nagradi moja sjećanja.

Kroz dlanove provučen miris dodira

budi u meni nova nadanja.

Žedna tvojih uzdaha

ukrotiću bescinja kretanja.

Pod pritiskom tvojih stopala

ugiba morska obala.

Nenadan šum valova i kišom oprana osama

zakletva biće mojim željama,

obraslim mahovinom čekanja.

 

Ne mogu da te ne tražim, jer u nadi nalaženja iznova te pronalazim

 

Topim se na tvom dlanu kao pahulja

pretvarajuci se u sopstvenu suzu.

Hoćes li samo dlanovima protrljati

da zauvijek nestanem pregrijana tvojim toplotom?

Ili ćes me usnama popiti da na njima ostanem,

svaki uzdah i izdah ispratim

i nekako tvoja ostanem,

dok postojim?

 

Trebaš mi da tvojom lakoćom isperem težinu svakodnevnice.

 

Ništa ti mene ne razumiješ.

Ni moje snove. Ni moje patnje. Ni moje strepnje.

Ni moje tugovanje. Ni moje ostani. Ni moje volim te.

Tišinom protiv moje boli boriš se.

Vriskom unutarnjeg eha davim se.

U sopstvenom ponoru gasnem .

Ne želiš moje postojanje. Kunem se u tvoje ostajanje.

Tebe tražim. Sebe ne nalazim.

Suzom krik prolomim. Odraz u ogledalu slutim.

Gubiš mene. Gubim tebe.

Tebi dajem. Sebe ostavljam.

 

Izgubila sam se sama tišinom obojana,  od sna tvog utihnula, odjecima sreće okovana.

 

U tvom nedostajanju prepoznajem svoje nemire.

U tvojim očima vidim ponore.

U tvojim pokretima naslućujem djecu prošlih života.

Ponestalo je daha kojim mogu kupiti tvoje uzdahe.

Tišinom zovem te.

Ćutanjem molim te da me ne povrijediš.

Da li me sada razumiješ?

Noćas me samo tišinom darivaš.

Cjela sam se srušila od tvog dodira,

od daha zamaglila,

do jutra zanijemila.

 

Kad bi mene neko zavolio kao što ja volim zaliv, sve bi se moje tuge razlile u plavetnila , a moje patnje u sitan pjesak pretvorile.

 

Ja sam jezero u očima tvojim, ti si nebeski svod beskrajnog plavetnila,

bojom tvojih dlanova moja čistoća je diktirana.

Na plavetnoj površini iz grudi mog prostranstva

lotosov cvijet izranja.

U svjetlo me prometni, nečistoću svojom savršenošću rastvori

pa moje svjetlosno biće u krunicu cvijeta položi.

Dlanovima tvojim umiću lice zahvalnošću obasjana.

Ogledalo sam ljubavi tvoje. Tobom ovjenčana.

 

Dan bez slova. Zato što me danas život ne boli dovoljno duboko da bih pisala, ali me boli dovoljno jako da bih utihnula.

 

Moja inspiracija je odbila poslušnost.

Spakovala je svoje najljepše osmjehe u kofere,

svoje tople riječi u kutije za šešire,

a sitne laži u priručne torbe.

Večeras putovaće kroz tuđe živote,

puštati paru na peronima nekih drugih ljudi,

birati tračnice koje vode daleko od mene.

U tihoj noći čujem samo pisak u daljini

i neko sitno svjetlo koje gasne u meni slutim.

 

Kad me ponoć zatekne budnu moje su tišine teže od buđenja.

 

Obična žena sebi prepuštena

Osjetljivije od paučine, izdržljivije od korova,

za nas ovakve nema izbora,

kao stari hrastovi prkosimo i vjetrovima i olujama.

Pod našom krošnjom od dobra i zla

slabiji sklanjaju se.

One što nas sjekirama napadoše kroz snove pratimo

i pod svaku stopu močvarnih nedoumica list poturimo,

da ka svetlu dobra put svoj nađu

jer u slabosti svojoj pogriješiše.

Molitvom za putnika namjernika u prolazu kroz naš život.

 

Dah sa usana mojih usnio je tvoj dlan. Od vreline pomisli trgnuo se iz sna, bolno se probudivši u samotno jutro.

 

Na tvojim usnama želja moja usahla.

Vjera u ljubav utihnula.

Sa dlana suza odbjegla,

dahom gorskih vjetrova gonjena.

Kopnom mojih dodira stopa tvojih kajanja,

putem tvog odrastanja kroz moja sazrijevanja,

bolom moga dodira, težinom tvog odbijanja,

tobom satkana, sobom sazdana.

Nezaslužena šaptanja

 

Zašto drugom prepuštaš moje uzdahe koji vode do tebe, ako želiš me, ako želim te?

Fragmenti nerazumijevanja.

 

Znaš li šta si ti za mene bio?

Srce koje kuca u ovim grudima.

A znaš li šta si sad? Samo praznina.

Svaka moja izgovorena riječ

nosila je težinu tobom izazvanu,

a ti si je u prah na vjetru pretvorio.

Prerastao uspavanku za dječake ,

nesazreo za ruke žene.

Kada se laž predstavi kao istina,

a dječak kao muškarac, pogledaj svijet očima djeteta.

Igraj igru vrteške i snova ,

udareno koljeno samo rukom obriši

i brzo igru zaboravi.

 

Ne mogu ponovo da razmišljam o tvojim dubinama kad si me udavio u plićaku sopstvene površnosti.

 

Kad bih ja bila muza nekom slikaru,

moje bi se ruke u alge pretvorile,

kose bojom močvara obojile,

stopala u duboko blato potonula,

tek malo bih se pognula ,

nad vodom ogledala ,

krošnjm vrbovom krunisana.

 

Sahranih u sebi mnoge sebe, neželjene, nevoljne, neprilagođene. Ostadoše samo najpitomije i najskrivenije.

 

Ne bih željela da te ostavim.

Ne bih željela da te zaboravim.

Ovim šapatom te zaklinjem na razumjevanje.

Na rukama trag dodira, srce oslabilo od uboda,

tvojim dahom zamagljena

dalje moram kroz lutanja.

Dubina si mojih razmišljanja i bol mog voljenja,

u samoći odricanja nemam snage za tugovanja,

tobom voljena , sobom prognana.

Napojih se suza na dlanovima tvojim bez osmijeha.

Eto ti šaputanja.

 

Ja želim rat sa tobom, ali dodirima.

 

Tebi u kasni sat

Kad bol beskrajem duše tobom zaboli

samo jedno poželim.

U noći punog mjeseca u kamen da se pretočim,

nad zalivom zvijezde

u tišini svoga groba da brojim,

jer ne mogu više tvojim šaputanjima da se nadam,

jer ne mogu više da te volim.

Valovi suze moje povuće u dubine,

alge obložiće kratke uzdahe,

samo plime i osjeke pratiće spore otkucaje.

Za tobom noćas moje ruke nestaju ,

oči sahnu, tuge ne prestaju.

Postojanje boli od odbijanja,

tobom okovana, neželjena,

željom za tebe zakovana,

stvarnošću potkopana.

U noći punog mjeseca u kamen da se pretočim,

nad zalivom zvijezde

u tišini svoga groba da prebrojim.

 

Imam nepogriješiv osjećaj za tvoje dolaske i odlaske, brodove, plime i osjeke.

Kompas mi ka tebi ne treba. Srce, admiral emocija.

 

Da posjedujem sva drevna magijska znanja

ne bih ni jedno upotrebila da bi te dozvala.

Ne bih se za granu uhvatila, zemlju pod tobom protresla,

tebe probudila.

Ne bih ruku u vodu stavila , virom zamutila,

talase ka tebi uputila.

Ne bih u vjetar šaputala

ne bi li ti južina kosu zamrsila.

Možda bih samo dahom vatru zapalila

da otopi led sa srca tvog uspavanog.

U ime ljubavi kad mene ne voli

bar drugoj da se otvori.

 

Žena ima nevjerovatnu moć da čuje ono što nisi rekao. Zato pažljivo ćuti.

 

Hoće li se ikada nasukati plime tvojih želja

na osjeke mojih očekivanja?

U kasni sat protjerana tvojim odbijanjem

iz mojih iluzija,

zaklinjem se pod žutom lunom da neću prestati da te volim,

zato što znam da si moj i da mi pripadaš.

I nije važno koga ćeš voljeti

i nije važno pored koga se želiš buditi

i nije važno što to nisam ja.

Žao mi je što ne shvataš

da je moje zauvijek i da ga jeftino prodaješ za sitnu sreću.

Ostala sam u tebi.

U sebi nosiću te do ponovnog susreta u sledećem životu,

u ovom ti nisam više potrebna.

Na pragu kraja u dlanove te ljubim

i njima lice u mislima pokrivam da manje duša boli ,

da ne gledam kako te gubim.

Nedostaješ kroz sve živote u kojima sam boravila

i sa tobom ih djelila.

Nije ti stalo, odustaješ, nije mi važno.

Tebi naklonjena.

 

Ljubav kao more, čas bonaca, čas bura potopi sve brodove. Uglavnom talasam.

 

Zašto si se tako zelen zatvorio u krug?

Samo mi svoje ruke pružaš koje ljubiti mogu,

ali voljeti je teško ako mi se ne otvoriš.

Svojom ljubičastom ljubavlju galaktičkih obrisa

želim te voljeti iako si zelen.

Prelij se oko oboda

svojih kružnih zidova,

prelij se do mojih stopala

i skutova.

Samo tako otvorenog ka meni, ja te mogu voljeti.

 

Za dobrog pjesnika se pročuje posthumno ili postumno, za njega već svakako   prekasno.

 

Voljela bih da mi se vrati jedan izgubljeni stih,

o jednoj ljubavi,

o nekim očima,

o usnama ,

o bojama zaliva i mora,

o oblacima i vjetrovima.

Satkan od ljubavi i snova samo je nestao.

Moli se da se vrati u dlanove moje,

ako ga slučajno neko nađe,

a on odbije da ponovo bude moj,

pustite ga.

Možda mu treba prostora ,

mirisa dolova i vrtača,

planinskih izvora,

i ledenih voda.

Kad utihnu vjetrovi možda se vrati sam.

 

Izgubiti me nećeš jer putokaz si mom smjehu i smjernica mojim suzama.

                  

Danas me je jedan žir zamolio da putujem.

Iskočio iz vitrine,

zakotrljao se pod noge

i zaprijetio.

“Otvori mi puteve pa ću putovati”,

odgovorih mu preko ramena,

možda gurajući ga u dżep.

“Daždevim dahom dovedena do drumova dočekaj dan dugačija duhom”,

sad već prekorno puhnu prema meni.

Spuštam na sebe crne haljine,

noge uvlačim u drvene cipele,

na ruke školjke i korale stavljam

pa otvaram vrata od srebra i zlata .

Prvog dana mladog mjeseca

 

Zakonom zabraniti buđenje iz snova.

 

Jedan brod se otisnuo iz luke, a oči su se napunile suzama.

Bez ” Voljena”, bez ” Vratiću se”.

Na ovoj šahovskoj tabli dobra i zla

moguće poteze za sve igrače

unaprijed znamo,

a mnogi nas iznova iznenađuju.

Kad bol prevlada nedostajanje,

emocija utihne,

a novi dan zatvori kutiju sa figurama

obećavši bolju partiju sledeći put.

Šah-mat u crno bijeloj tehnici

 

Nedostaje mi njegova divna beskonačna praznina.

 

Čime da te zakunem da me više ne boliš?

Svim onim noćima u kojima su moja pitanja za tobom gradom lutala.

Jutrima u kojima nije bilo zajedničkih buđenja.

Nerođenom djecom čija imena nismo birali.

Ukroćenim željama, proračunatim susretima.

Svakim “šta će drugi reći” i ponekim “šta će moji reći” ,

možeš dodati tome i “drugovi su rekli”.

Za koga živjesmo ovu ljubav pitam se ponekad,

krijući je od nas samih sakrivajući je od drugih?

Sanjali smo bolje nego što smo voljeli,

a voljeli smo mnogo više nego što smo pokazivali,

a tek krili, tu smo najbolji.

I onda je mrak skrivanja pojeo sam sebe.

Čime da te zakunem da me više ne voliš?

Ujedima u svitanja. Šaputanjima na plažama.

Osmjesima u mimohodu. Dodirima ispod stola.

Dahom ljubavnika.

Osvetom krvnika koji rovariše po našim skrivanjima.

Ponekom tugom. Mnogim pismima.

Dalekim putovanjima. Brodovima.

Odlaženjima i ostajanjima.

Dugim čekanjima i povremenim nestajanjima.

Čime danas da nestaneš sjutra?

 

 

Zašto si tako plitak pa ne možeš shvatiti koliko duboko možemo zajedno potonuti.

O sirenama i mornarima.

 

Koliko je prošlo od zadnjeg susreta?

Mjeseci, godine?

Ponirala sam u tvoje uzdahe

dok si ti ponirao svoje brodove niz druge obale.

Gubila sam sebe u nadanjima

dok si ti gubio mene u nestajanjima.

I gdje smo sada?

Teški brodovi i još teži dokovi.

Još uvijek računam dane dolazaka i odlazaka,

brojim,

razbrojavam ih na one koje lakše i koje teže podnosim.

Nisam ta koja te čeka, a čekanja nikako ne prestaju.

Juče sam bila sretna što dolaziš,

danas me boli što ću te vidjeti,

sjutra ću se nadati da ćeš što prije otići, a nisi još ni doputovao.

U plavetnom pogledu očitava se praznina tvojih putovanja,

a svakim dolaskom oslikava sve manje zvijezda.

Na hridi čekanja iznova prebrojavam dane i nedelje,

nisu moje i nije na meni da brojim,

možda po navici,

a možda po želji preslišavam da ne zaboravim sve one osmjehe

i dodire,

sve suze skrivene i riječi neizrečene.

O vaporu i o moru.

 

Pjesnici u sebi gaje smrtonosnu tugu hraneći je svojim najdubljim patnjama.              

 

Koliko duboko zaboli kad u tuđem zagrljaju

prepoznaš svoju tugu?

U očima nekim u kojima si ostavio nadu za dječijim dlanovima

kad prepoznaš obrise naklonosti koja ne nestaje?

Kad osjetiš drhtanje iza smirenog glasa

dok glumiš svejednoću?

Utihni želju ružnim slikama iz prošlosti.

Uskrati sebi budućnost starim nemirima.

Prećuti mogućnost u ime neslaganja.

Odnesi sa sobom na rukama obrise nekih ramena,

na grudima otisak jednog srca

i u duši uznemirenu bol.

Kad slučajan susret zaboli snagom svih uzdaha i uvreda.

Oprosti. Oprostih.

 

Južina ima dublji poetski smisao, bura je hladna i suzdržana kao svi sjevernjaci.

 

 Žuta na dar

Sreli smo se ponovo na širokom poligonu

univerzumskih mogućnosti.

Raspolažemo bojama u koje smo se pretvorili

oblikujući sebe kroz uspjehe i pogreške života.

Imamo li dovoljno nijansi da napravimo dugu

ili ćeš i ovoga puta ti lagati sivom,

a ja uporno dodavati zelenu za brži rast?

Mogu ti ponuditi prije igre neke svoje boje?

Prosuti pregršt pastelnih tonova pred noge,

izaberi neku.

Ljubomorno čuvam tirkiz i akvamarin.

Sunčano žutu imam samo jednu,

najvrijedniju, ali ako budeš igrao fer,

odlomiću ti komadić na dar.

Budemo li igrali dovoljno dugo,

vremenom ćemo znati koje boje nedostaju

pa ćemo zajedno putovati ka njima.

Pruži mi ruku, budi hrabar. Da počnemo?

 

Dvije duše satkane u stih.

 

Kada zabodeš nož pjesniku duboko u srce,

budi siguran da je mrtav kad mu okreneš leđa.

Ako preživi, na tvojoj će koži godinama izbijati njegove riječi

jezom sjećanja ispisane,

kroz tvoje šapate i uzdahe

prelivaće svoje patnje kroz tvoje buduće sjećanje

i mir svoj u njegovim stihovima,

tobom ovjenčanim, nikada nećeš naći.

Kada zabodeš nož pjesniku duboko u srce,

budi siguran da je mrtav kad mu okreneš leđa.

 

Nepokolebljivi jer smo od snova sazdani.

 

Rano jutro.

Kiša možda na prozoru.

Očekivana poruka izgubljena u transportu

i kada stigne možda bude polomljena,

a možda se i sam slomiš iščekujući je.

Utjehu potražiš u razgovoru,

tamo dobiješ samo eho sopstvenih riječi.

Ako bi Sunce čekalo da neko drugi sija?

Ako bi Mjesec čekao da neko drugi pokrene plimu?

Ako budemo čekali da neko drugi zavoli prvi?

 

Između dvije tišine

 

Izliječiti mogu tvoje ožiljke šaputanjima.

Mogu tišinom ispuniti svaki dah

kojim zaklinješ život postojanjem svojim.

Otvoriti prozore duše tvoje

i unijeti svjetlo novog početka u njih.

Dlanom mogu probuditi mir za kojim tuguješ.

Mogu u san tvoj zakoračiti svake noći

i iskoračiti u svaki tvoj dan.

Samo ako želis.

Misli su mi sitan pijesak, uzdasi teški kao valovi.

U mirisu dlanova tvojih leži moja sreća.

 

Ako ja tražim jednog čovjeka, a ti tražiš jednu ženu, zašto ti nisi taj čovjek i zašto ja nisam ta žena?

 

I onda se jednog jutra probudiš

u nekom davno zaboravljenom sjećanju.

Ne otvaraš oči da ne izgubiš iluziju.

Pokušavaš da udahneš mirise dlanova

usnulog saveznika u ovoj igri za dvoje.

U mislima preletiš preko sazvježđa mladeža

na njegovim ramenima

i vraćajući se u stvarnost požališ što si ikada upoznao taj svemir

ili što ka njemu više nikada nećeš putovati.

O vaporu i o moru.

 

Južina se iz oblaka preselila u toplinu utrobe moje, lomi me vjetrovima, potapa talasima, u memlu algi pretvara.

 

Sunce je prošlo kroz sve faze svojih uzlazaka i padova,

razmjenilo mnoge osmjehe sa Lunom nad zalivom

i napravilo pun krug od našeg prvog susreta.

U tvojim rukama moj je dom,

u tvom osmjehu moja je sreća.

Govoriš mi često kako te vole mnoge žene,

ali samo te ja volim od prvih kometa,

od postanka svijeta.

Noći naše slanom su vodom osveštane,

a dani počivaju u mnogim sjećanjima.

Moj si kome god u ovom životu pripadao.

Moje usne na tvojima su ostale,

moje srce u tvojim grudima kuca,

bez tebe sam ništa.

Stihovi moji zbog tebe postoje.

 

Zaboliš me odbijanjem, a ja pomislim kako si mi drag, uzvratim ti osmjehom, porukom da mi nedostaješ tek da vidiš kako izgleda kada se istrajno voli.

 

Ponoćna

Dah moj se zaustavio na tvojim usnama,

na njima prenoćio

i usahnuo sa prvim umivanjima.

Tragovi tvojih pogleda urezali su se duboko

u moje sjećanje tražeći sebi mjesto

za počinak do sledećeg sumraka.

Ne mogu te nazvati svojim.

Ne mogu ti glasno izgovoriti ime.

Ne smijem ni šapatom ući tebi u trag da krhku sponu ne ureknem.

Ne mogu te nazvati svojim, a svakim udahom i izdahom,

u toplini vreline koja se naziva životom,

osjetim da si moj.

U ovoj igri gubimo oboje.

Usni me svojom željama, dozivaću te dlanovima,

tobom osvojena.

Tvojom me tišinom izazivaš na mnoga pitanja.

 

Ima neke tihe poezije u zvucima usnulog muškarca kome je žena naklonjena.

 

Ne trebam ti.

Imaš nekog ko te voli, imaš nekog koga voliš,

sad kad sam konačno pronašla svoj mir,

a ti svoju sreću,

zašto me uznemiravaš ponovnim susretom?

Neka se svako drži svoje strane ulice,

tako je najpoštenije i najbezbjednije.

Sa bezbjedne udaljenosti možemo se poštovati kao stari znalci.

Zašto želiš da priđeš bliže?

Da bi mi svojom novom srećom iskopao

ovo malo očiju što s isplakala za tobom?

U svoj mir te neću primiti nazad.

Završio si sa mnom za sledeća tri života.

Razumiješ li?

 

Disala sam jednom kroz tebe i od tada te dobro poznajem.

 

Imao si dječačke pjegice kojima se moglo vjerovati

i pogled zrelog muškarca od kog se treba sklanjati.

Nosio si u sebi snagu planinskih vjetrova

i divljinu gorskih oluja,

tek u ponekom pogledu mogla se naslutiti želja da budeš voljen.

Ko je zakoračio u nepregledne močvare tvoje duše

ubrzo je tonuo u živi pjesak strasti

nakon kog bi prestao da postoji.

Jezera su planinska u očima tvojim,

zvijezde se slivaju niz obraze,

u rukama držiš vjetrove, a mene sanjaš.

Pa kako da ne budem sretna?!

 

Pjesnik bi trebao da nosi ceduljicu na reveru koja glasi:

Zaljubljujem se momentalno i ludo, ali ne brini, ništa mi dugo ne drži pažnju.

 

Nisi mi tražio pjesmu,  skoro da nisi tražio da govorim,

bilo je dovoljno da postojim.

Nisi tražio ni da te slušam, nisi razmišljao mnogo o nama,

značilo ti je da se vidimo.

Nisam došla tebi namirisana i spremna, umorno sam se provlačila kroz veče

opterećena danom.

Nisi me dočekao želeći lude noći, grlio si me uspavanu tvojim mirisima

i šalio očima koje se same sklapaju.

Nisam tražila da budem jedina, nisam tražila da budem voljena,

mjesto mi je bilo u tvom zagrljaju.

Nisi razmišljao o mojoj prošlosti, niti o mojoj budućnosti,

mjesto ti je bilo u mom zagrljaju.

Nisu se sami putevi preklopili,

preklopile ih zvjezde uplitanjem u naše živote.

Nisam te se nadisala dovoljno

i tvoji mi dlanovi još u mislima čitaju obline snova.

Nisam ti ni pjesmu napisala

samo te stihom dozivam kroz duge noći i tuđa buđenja.

 

Od daha tvog ne mogu udahnuti.

 

Kao pohotna kurva podaješ mi se

da od tebe napravim ljubavnicu svoju.

Iz tebe cjedim života sokove,

usne ti grizem,

a ruke stavljam u okove.

Crpim iz tebe mirise i uzdahe ,

noću ti šaljem u snove dodire

da se jutrom umoran od mojih želja budiš.

Svakim uzdahom koji utkam u stihove

zakleću te na vjernost riječima mojim.

 

Spora sam. Imam mnogo praznog hoda koji ispunjavam samim postojanjem.

 

Zašto me lomiš kad znaš da sam od stakla?

“Zato što mi se sviđaju tvoje oštrice

kojima se urezuješ duboko u mene.”

Zašto mi diraš krila kad znaš

da će prašina ostati na prstima tvojim

i nakon tebe više neću moći da poletim?

“Zato što trag te prašine oslikava tvoju postojanost

i služi kao dokaz trena mene u njoj.”

Zašto mi nudiš da ugazim u živi pjesak tvojih dodira

pa da potonem duboko

do bezizlaznosti svoje?

“Hvala ti što otkrivaš novog mene meni samom.”

Oluji u susret. On govori.

 

Svaki odjek koji za sobom ostavlja podsjeća da mora biti hrabrija, budi u njoj zvuke ratničkih bubnjeva. U ritam svog koraka usklađuje ritam tuđih uzdaha.

 

I onda ti jedan dah oduzme mogućnost disanja.

Toplina dlana ostavi vreo trag. Utisnu se usne u duga šaputanja.

Iz zagrljaja te ne mogu pustiti ni kada odeš,

a ne znam kada ćeš se vratiti.

Onda me boli dugo u grudima, tamo gdje te osjećam svojim,

tamo gdje znam da ti pripadam.

Vođen talasima svih prethodnih života udaraš u obale moje nezrelosti.

Promjenili smo uloge,

ali dlanovi ne zaboravljaju dodire.

Pripadaš mi kroz sve živote u kojima smo se voljeli.

Pripadam ti svakim dahom kojim u tebe vjerujem.

U tvom sjećanju sahraniću ovaj dan,

upaliću svijeću nad sahranjenim mogućnostima

i neću prestati da te volim, izgleda nikada.

O lažima, o istinama.

 

Sva moja pripadanja tobom su okovana.

 

I tako potonem duboko i prazno

u nepremjerljivi bezdan sopstvenog promišljanja.

Ne nalazim čvrst oslonac,

podvodne struje me ljuljaju, lijevo pa desno,

potom nasukaju na neki greben uspomena.

Ne osjećam mnogo. Davne su želje. Davne su ljubavi.

U prošlosti ostali svi moji osmjesi.

Pojaviš se niodkuda.

Sa dna moje neopredjeljenosti podigneš mulj,

svojim pogledom, plavetnog neba, zamutiš moje vidike,

i vidim samo tebe.

Ljubiš me u dlan.

Dodirujem poljubljenom rukom ivicu

kojom tvoje lice prati par dana staru bradu.

U tvojim dodirima osjetim sebe,

u širokom prevoju sreće kojim mi se raduju tvoji zubi

prepoznajem svoje želje,

tvoje je čelo moj dom,

u jednoj od bora noću sam budna.

Mnogo je bora godinama tvoje lice nakupilo

i raznim težinama naplaćuju danak uspomena.

Nadam se da sam baš ona koju jutrom dodiruješ kad se umivaš,

ona blizu koje stavljaš prst kad se briješ.

Ona na koju naslanjaš dlan kada si umoran od drugih bora,

ona na koju osloniš svoju ruku kada spavaš.

Tako me probudiš

svim onim što za tebe moje biće osjeća i zaključim,

tu sam poput nerazdojivog jedinstva koje nas spaja,

za tebe uvijek tvoja.

Da li te volim dovoljno?

 

Ima tako nekih dana kad su misli toliko krupne da se ne mogu umetnuti u riječi.

 

Kada povjeruješ riječima, a u očima vidiš laž,

srce otvoriš za novu ranu,

udahneš duboko,

izdržiš novi udar boli

i ne odustaneš od potrage jer vjeruješ u ljubav,

na pravom si putu da promjeniš svijet.

 

Ne znam kako da se uokvirim? Stalno se razlivam.

 

 

Novaković Olja

Osnovnu i srednju školu pohađala u Herceg Novom.

Studije književnosti završila u Novom Sadu.

2013. izdala zbirku eksperimentalne poezije „ Pod Ponorom“

Autor i urednik sajta i bloga „Mau Novak“, Podgorica, Crna Gora.

Autor na portalu „Konkretno“, Beograd, Srbija.

%d bloggers like this: