Imaš 12 godina. Manijak te pritiska u autobusu. Gura prljave ruke ispod tvog džempera.

“Zašto lažeš da nećeš seks?” pita te, a ti se otimaš. Prestravljena si. Jeziv prvi kontakt sa muškarcem, užasan strah ispunjava tvoje malo tjelo. Scene koje nikada nećeš zaboraviti i koje će te zauvijek promjeniti. Drugi gledaju. Ne ustaju da pomognu.

Zato što se boje da će njima isto učiniti?

Zato što se boje, jer oni isto čine?

Zato što su njima to isto činili?

Ja sam samo dijete, mogu biti tvoje dijete. Mogu biti i dijete ovog napasnika. Zlostavljač na slobodi.

 

Imaš 17 i već si zrela. Imaš dečka. Želiš da u prvi odnos ući polako, umjesto romantične igre, boriš se za dah.

“Zašto lažeš da nećeš sex?” Otimaš se, jer ne želiš tako, plašiš ga se. On koristi svoju nadmoć da te snagom obuzda. Plačeš, moliš ga da prestane. Uzbđuje ga što si uplakana. Boli. Brzo je gotovo.

Zašto se ne smije obratiti roditeljima?

Zašto ne nailazi razumjevanje kod prijatelja?

Koliko dugo će trajati ova bol?

Obamrla od šoka ne vidim ni sebe, ni njega. Sada više nisam dijete. Sada ne želim biti ničije djete. Ne smijem reći roditeljima postaviće se kao da sam ja kriva. I kriva sam, jer sam vjerovala.

Nije kriva, ona je žrtva nasilnika.

 

Imaš 25 i na fakultetu si. Profesor zakazuje kasne konsultacije. Zimi mrak rano pada. Fakultetski hodnici su prazni. Ulaziš u kabinet. On se kezi propalim zubima i olinjanjalom frizurom.

“Zašto lažeš da nećeš seks?”,  ubjeđuje te ćeš lako položiti ispit. Skoro ti se čini da radiš ispravnu stvar, a onda radiš još ispravniju. Odbijaš. Gubiš godinu. Roditelji te optužuju za nerad. Kolege šuškaju da si dala, gurkaju te u prolazu. Ne objašnjavaš. Nisi dijete. Znaš kakve stvari dešavaju i tvojim kolegnicama. Znaš kako se polažu ispiti i kako se napušta fakultet kad se profesor zainati.

Odrekla sam se mnogih stvari da bih studirala, lijepih komada odjeće koje bih priuštila sebi da radim, noćnih izlazaka, jer do kasnuo u noć spremam ispite, roditelji su daleko, menza loša, a ovaj zadah zla je truo.

Da li on ima dijete?

Kakav je prema svojoj porodici?

Da li neko njegovu ćerku noću uvlači u kabinete na kasne konsultacije?

 

Imaš 35 i u braku si.

“Zašto lažeš da nećeš seks?” , viče na tebe pijani muž. Bojiš se da ne probudi djecu. Brineš se da ne vide tu prljavu scenu. Stidiš se. Sebe. Njega. Puštaš ga da te povrijedi. Tvoje tijelo je odavno mrtvo. Tvoja duša je odavno ubijena. Važno je da djeca spavaju, na sigurnom su, da su budna nasrnuo bi na njih.

Htjela sam biti majka i žena, biti voljena i voljeti, sada sam živi štit na kom se lome loši i gori dani jednog pijanca, štit koji brani djecu , pitanje je koliko je daleko dan kada će se gnjev obrušiti na njih.

Kakav si ti to muž?

Kakav si ti to roditelj?

Gdje si naučio tako da tretiraš ženu, u roditeljskoj kući?

 

Imaš 50 i razvedena si. Zvoni ti telefon. Poznanik cvrkuće sa druge strane i silom se uvlači u mir tvoje svakodnevnice. Postavlja ti razna pitanja. Dobija razne odgovore.

Nezadovoljan slijedom razgovora odvažuje se: “Zašto lažeš da nećeš seks?”

 

Koliko dugo će žena biti tvoja vreća za boks?

Koliko dugo će žena biti tvoja plastična lutka?

Koliko dugo će žena biti komad mesa kojim trguješ?

Hoćeš li se ikada probuditi čovječe?

 

Ako ne govoriš niko te neće čuti, ako ne govoriš niko neće znati, podigni svoj glas, ženo!

 

Autor: Novaković Olja

%d bloggers like this: