Gospodin Zrno je sjedao na svojoj stolici pun sebe, i obično, dok se dugme na košulji borilo da sačuva nategnutost na grudima ne izgubivši život, lijeno protezao, iako krut poput nekog tek srušenog nabujalog debla.

Tek iza ušiju mu je virila poneka lisica spremna lukavo da ukrade ženske osmjehe i pobjegne. Svom najmlađem sinu dao je ime Vuk, ne da bi kao jedinac uspio da opstane, već kao peti sin iz njegovog potomstva rikom svojom da preplaši sve one, ostale, koji bi se možda poželjeli izroditi iz dugih noći  vatrenih strasti njihovog oca.

Njegovo se sjeme primalo u utrobe žena poput maslačka i bojalo kosu njihove djece svijetlim pramenovima i divljim osmjesima.

Sjedim preko puta njega i usta mi se pune vodom. Kako god pokušam da progovorim niz usne mi izvor otiče, a virovi u glavi kovitlaju još brže. Čupam pero sa ramena, jedno izniklo prošlog ljeta tokom popodnevne drijemke, pa njim na ogledalu ispisujem:

“Ti se meni udišeš”.

Kafe u kom sjedimo ljulja ovog jutra sunčevu prašinu i čestice nam pune oči lažnim sjajem i ponekom nadom.

Zasadio si negdje polje pelina i tvoje ga mnoge žene suzama neželjenih njeguju. Ona sa zvjezdom na čelu majka je najstarijeg dječaka. Rodio se u gnijezdu rode i nadvisio roditelje prije zrelosti. Ona druga ima vatru u rukama i neće dozvoliti da mraz zaborava obuhvati tvoje srce. Pažljivo podgrijava svaku rečenicu dok je dugo žvaće neizgovorivši je. Ona treća sklupčana kleči u medveđoj rupi i čeka proljeće.

Moja se usta pune vodom iz očiju tvojih. Modrom me daviš. Osmjehom darivaš.

Razmislim li dobro, na obali sam rijeke, gazim oblutke, a spotaknem se na onaj sa prstenom na sebi. Bijeli krug i siva pozadina. Krenem li rukom ka njemu, zatvore mi se oči i otvorim ih na obali zaliva. U ruci mi je i hitnem ga kao plisku ka sredini kanala, on dugo odskače, odskače dok ne poleti.

Rukom zaklanjam svjetlost sunca da mi ne boli oči, a zelene alge su se uselile u moje poglede.

Stružem sa koljena mušlje i poneki volak pa kroz rupucu na ušnoj reznici provučem rep morskog konjica. U daljini čujem odjek. Pliska sa biljegom prstena udarila je u hrid na kojoj davno bješe nasukana ikona.

Otvorim oči i vidim kako se čarapa njegova napunila vodom iz mojih usta.

Vrijeme je da krenemo. Gospodin Zrno ugiba se i šljapka lijevom cipelom dok mu desna, suva, služi kao kompas. Idem za njim navlačeći sjećanja umjesto rukavica. Na svaki prst po jednu noć koju ću uskoro zaboraviti poput prošlonedeljnog ručka koji je ispunio dužnost u utorak.

Krade mi poljubac, a ja ih imam spremnih pregršt koje bih mu sama dala, ali nisam prisutna.

On odlazi ostajući, a ja se tek vraćam odlazeći.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: