Srećemo se često, to je moja komšinica iz djetinjstva, pohađale smo zajedno osnovnu, srednju, potom upisale isti fakultet. Nakon završenih studija vratile se u rodni kraj, zasnovale porodice i ponovo smo u komšiluku.

Iz radnje u radnju ili na autobuskoj stanici u žurbi za obavezama razmjenimo koju riječ, češće razmjenimo poruku na internetu od kad je modernog doba i novih životnih tokova.

Život joj nije podjelio najbolje karte. Pod ne baš prijatnim okolnostima ostala je bez majke, bila sam dijete da bih mogla pretpostaviti kakvim je mukama njena mala duša bila izložena. Djelovala mi je ponekad hladna, možda i suzdržana, nekada sam se u njenom društvu osjećala odbačeno, svakako nezrelo, zbog toga me strogo znala odmjeriti, a ne rijetko i kritikovati. Odmotalo se klupko života za obje.

Mlada je bila i kada je izgubila oca. Hrabra, jaka, prerano sazrela, sada ostavlja utisak odrasle žene.

U međuvremenu povučene svaka svojim obavezama vidimo se sve manje i onda, kako to dolikuje domaćicama, sretnemo se ponovo na vratima marketa. Zovem je na kafu, pokazujem prstom na kafe u blizini, njoj ruke pune kesa sa namjernicama, čeka je spremanje ručka, upravo se vraća sa posla, žuri kući, ali razgovor se započinje, tu pod strehom, dok zimska kiša sipi po nama, a mi je ne primjećujemo.

Odseljena stotinak kilometara dalje uskočila sam par dana u roditeljski dom, na polovini svog vijeka glumim studenta. Uz osmjeh joj pričam kako sam se ovih deset dana pretplatila na maminu kuhinju, ona svojim zelenim očima i sitnim pjegama na nosu potvrđuje: „ Sretna si kad imaš nekog da te odjmjeni“, kratka pauza bez uzdaha, potom se oči napuniše suzama. Četrdeset godina poznanstva leži pred nama, osjećam težinu njene misli, jer je poznajem, čini mi se, duže nego sebe i bol se preli u iskren zagrljaj.

Nakon mnogih godina u kojima smo se pratile, u ovom zagrljaju, tu na ulici, na očigled svih, ona je moja sestra. Pitam se kako nisam bila blaža prema njoj, kako iz života koji sam vodila nisam razmišljala koliko joj je teško, pokušavajući i sama da preživim. Zašto joj nisam bila bliža?

Koliko malo jedni od drugima znamo, o tuđim patnjama i bolima,  svima bi bilo lakše da volimo više, pitamo manje, ne tražeći razloge niti dozvole.

Majka je, ima djecu, brine o njima, a u duši ostala je djete. Usamljeno, povrijeđeno, uzvraća zagrljaj, njoj prijeko potreban. Suze se suše, nije naučena da plače već da trpi, dok se u oku još vidi sjaj tuge, osmjeh joj obasjava lice. Nastavlja o svakodnevnim problemima, nenaviknuta da pada u ponor svoje boli u kojoj i onako predugo boravi.

Bolni pritisak u grudima sada izgleda kao neproživljen trenutak, potpuno zaboravljen, ćaska o običnim sitnicama, telefon je opominje da mora kući, obaveze čekaju. Zahvalna, iskrena i krotka, posvećena porodici koju je stvorila i za koju se daje punim srcem, do poslednjeg svog daha.

Odlazi noseći u svom osmjehu sjetu i tugu.  Ostaje jedno bolno sjećanje i vjera u bolje sjutra.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: