Sjediš u tom bunaru koliko dugo? Od postanka svijeta, od doba Rimljana i Ilira ili si u nekoj novijoj prošlosti potonuo na dno tog mulja i nisi našao put nazad.

Svojim dugim prstima guraš duboko u blatno dno, dugi su, duži od debelih glista koje ti prave društvo u tvom usamljeništvu. Kožu više nemaš, tekstura tvoje vanjštine utopila se u muljevito okruženje skoro te izjednačivši sa istim.

Oči su ti se napunile vodom, a usta ti je zatrpala glina. I ako imaš glas, dugo ga niko nije čuo, a ti znaš da ga ni sam više nećeš čuti. Mjenjala su se doba, mjenjali su se i običaji. Nekada su te poštovali i plašili te se, donosili su na poklon manje životinje, koje su klali tu pred otvorom duboke jame, dok se krv slivala niz obode zemlje obrušavjući se, prijeteći da i one koji ti se klanjaju odvuče u ambis.

Usamljene djevojke bacale su cvjetne vjenčiće u nadi da ćeš ispuniti djevojačke želje, stavljao bi to svježe cvijeće na glavu, udisao mirise širokih polja koja nikada više nećeš vidjeti, bio im zahvalan i svjestan svoje nemoći. Mladi lovci su ubacivali kože prvih ulovljanih životinja koje bi nakon nekog vremena užasno smrdjele i trulile, opominjući te na bezizlaznost tvoje situacije.

Vremenom bi se pojavila neka žena i čula tvoju jeku. Plašila se, noću te sanjala, potom udala u drugo selo i zaboravila te, neke su znale dolaziti na obode tvog staništa, pa vikati u jamu očekujući jauk sa dna, a dobijale samo eho.

Dugo ti je trebalo da naučiš kako odvojiti svoj svjesni dio od beznađa u koje si se pretvorio, ali niko te nije ni čuo, ni vidio, u lutanjima bi samo preplašio mladu srnu svakako strašljivu ili djete zalutalo u noći.

Na neko vrijeme si se uspavao. Kože životinja su te poklopile svojom trulom užeglošću, poljskih vjenčića je bilo sve manje, pod tim teretom si zaboravio sebe.

Mnogo godina kasnije oko jame podigao se bunar, očistili su tvoje stanište u potrazi za vodom, sada si mogao čuti zvukove, osjetiti život, ali te niko nije posjećivao.

Kuća izgrađena pored bunara podizala je generacije porodica, ostavljao si svoj trag na njima tragedijama kojima niko nije znao uzrok, pratile su ih do momenta kada su u njoj ostale same tri žene, tri generacije, Starica, Majka i Djevica.

Njihova snaga te povukla na površinu, a njihova samoća ostavila dovoljno prostora za kretanje. Snovi starice i njene noći postale su tvoje glavno utočište, kroz njih si se počeo kretati kroz stan i vremenom svoje svjesno biće uselio među njih, dok je tvoje blatno obličje ostalo u bunaru.

Glas nisi imao, počeo si iz prostorije u prostoriju ehom dozivati imitirajući glasove, loviti sjenke stanara upornošću lovca. Znao si se dugo useliti u neku od njih pa praviti ostalima probleme, upadati u nevolje, opijati, dovoditi u kuću druge sjenke na demonski pir. Ako su bile jake da te privuku, bile su dovoljno jake da te izbace, odbacile bi te voljom svojom kao staru ljušturu koja ih opterećuje, a ti bi se onda umirio pa nakon nekog vremena ponovo uvukao u sjenu, one trenutno najslabije, tugom obavijene, potom ponovo podizao oluje svađa među njima.

Znao bi boraviti na stepeništu, sačekivao ih u tom hladnom djelu kuće pa se prometnut u kuglu zalijetao u njihove stomake obarujući ih niz stepenice samo iz dosade. Život u strahu. Istejerivao bi slučajne goste iz potkrovlja uvlačeći im se noću u konak. Sjedao bi im na grudima, nekima na glavi i gušio ih u besvjesnim snovima i još manje svjesnim buđenjima, bježali su glavom bez obzira ostavljajući žene u svom usudu i samoći bez pomoći.

Od nekada poštovanog i strašnog poluboga postao si običan kućni duh.

Dozvolio si jadno da živiš izgubivši snagu i samostalnost. Ko u tuđim sjenkama živi sebe zaboravlja. Pitanje je dana kada će one shvatiti da su dovoljno jake da te izbace iz svog života i eha zauvijek. Uvlačiš se u njihove glasove sa sve većom strijepnjom.  Sam u sebi umireš.

 

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: