U oku je imala ribu, nije se dugo zadržao taj mali život u dubokoj praznini, provrtio se u krug kroz šupljinu, gricnuo malo tamnog mesa ostalog na školjci lobanje i isplivao dalje u dosadi.

Tražila ga je po tuđim snovima. Dugo je zagledala u svaki kutak mnogih usnulih glava i sada se uvukla u moj san. Tijelo joj lebdi nada mnom. Vidim je kao što osjećam sebe. Možda je ona ja, utopljena u svakodnevnici, a možda sam ja ona, udavljena negdje predugo potrajalom tugom.

Očekivala ga je u mnogim dubinama po kojima je on tražio sebe u potrazi za nestalim brodovima, ponekim sidrom i konopima, a našla ga je duboko ukotvljenog u mojim željama, i tu se uselila.

„Gdje smo, draga?“ upitah je, a usta mi se napuniše vodom.

Duboko na dnu rijeke koja se sporo kreće, ležim, nepomična. Nije mi ni hladno, zaleđena sam prizorom koji leluja iznad mene.

Paralelno sa mojim strahom,u horizontalnoj ravni vidim je. Iz mulja svjetlucaju oči slatkovodnih jegulja, uvijaju mi se oko stopala, njihova hladna tijela oduzimaju mi razum. Osnove drveća provučene kroz blato i ivicom obale u vodu. Pod površinom širi se mreža rasterećena obaveze prema zemlji.

Zaustavljena svojom voljom ili slučajnim zapinjanjem haljina, samo jednom rukom pridržava se za korijen. Drugom slobodno hvata vodene struje i sitne životinjice koje ubrzo napuštaju njen dlan nahranjene. Odjeća joj je izgubila boju. Lice joj je izgubilo svježinu. Kosa sjaj.

U dubini tišine čujem njene patnje i potrebe. Iz dugih vlažnih uvojaka izvlači tanak pramen svoje nekada zlatne kose i namotava mi na prst. Spirala se poput pijavice utiskuje na kožu i nestaje ostavljajući samo sivkast i težak trag obećane riječi.

Tražili su je. Nisu je našli. Ostala je ovdje, daleko od svega što poznaje da djeli svoj dah i svoje tijelo sa ribama.

Vremenom nestaće.

U dugim mračnim noćima mnoge su je prolaznosti podsjećale na njeno truljenje, osjećala je grižu savjesti onih koji je nisu našli. Prstenom obećanja nameće mi zakletvu i dolaskom u moj san opominje da ih tražim. I njega, crnog i gorom vajanog, za mladoženju bi ga birala, da je duša od čekanja iznemogla nije napustila.

Sjenka bi izništala sa prvim pjetlovima, ostavljajući u sobi težak okus vode i mnogog trulog granja.

Na obali njenih želja, jednog običnog dana zagazih u duboki mulj riječnog dna.

Ne poznajem ga. Gledam u bezdane njegovih očiju, a nepovjerenje gleda u mene. Očima fokusiranim, ali razvodnjenim u mnogim morskim dubinama ispituje motive moje pojavnosti. Neobavezna kafa sasvim slučajnog susreta, ležeran i površan razgovor, a ona čeka.

Davim se lagano u svojoj neodlučnosti dok se sa njenih haljina na mene cijedi besmisao situacije. Dodirujem sjenku zakletve, iz nje pupaju oštre ivice plavičaste palasture. Iz mjesta na kom izniče školjka, svakim trenutkom dugog čekanja, niz moju ruku penje se vijugav trag. Sjetih se jegulja. Voda mi dopire do posljednje ivice otpora. Previrem.

Razgovor započinjem o rijekama, vodama, mostovima, o onima koji odlaze i o onima koji ih traže. Ne čuje ili ne primjećuje moj trud.

Realan, sa nogama na zemlji iako glavom u podmorju, vođen stvarnošću, on u snove ne vjeruje, u snoviđenja ne razumije, o vizijama ne zna ništa.

Pažnja mu se uključuje tokom opisa rijeke. Ne žurim ni sa koritom, ni sa stablima, ponajmanje sa žurbom svojom u rukama. Ona mi u misli umeće slike trulog lišća i rukavaca. Njegovim usnama koje se sporo pomiču , dok pokušava da me razumije, lažem da sam je sanjala.

Sitni rak pretrčava razdaljinu od mojih stopala do njegovih koraka i nestaje u brodskom podu.

Objašnjavam mu obale,upitno vezujem pitanje za naše krajeve. Podvodna lampa u njegovom oku postaje sve svjetlija dok se njegove misli kreću ka mom glasu. Pažnja je zaokupljena.

Iznenađen se interesuje za izvor tajnih pojedinosti, a u duši osjećam vrelo koje će uskoro proteći kroz njenu utrobu, rastočti je zauvijek izjednačivši sa rijekom. Kažem da sam je zalutalu u snu susrela, a ona mi u oči ukapava nemire. Insistira na tome da je prisutna, dok mi na uvo šapuće žubrom planinskog potoka.

Nevjerici ne možeš objasniti privid. Izbor je da izgovorim i čekam sremna na poslijedice.

Pogledom ozbiljnog čovjeka me proučava, jer nakon nekog vremena, osim opisa, znam njenu dob, potom mi ona došapne i svoje ime.

„Zna da ste je tražili, zna da ste sve učinili što ste mogli da je nađete. Zahvalna je.“

Stvarnost se preslikava u san i sada smo u istoj kugli realnosti ili iluzije. Čuje me i vidi. Sa nevjericom upija svaku moju riječ. Ona se topi nad mojim mislima. Misija je izvršena. Iz očiju joj se mulj cijedi niz moja ramena. Prsti joj cure niz moj vrat, pa rukom dugo putuju ka prstu sa zakletvom, jeza se obavija oko moje podlaktice, a strah obmotava moj struk. Sjenka prstena nestaje.

„Nikada nismo tako dugo tražili, odustali smo. Ledena zima i užasno hladna voda. Često razmišljam kako bih se vratio.“

Ona se eto vratila tebi, da te svojom rukom dodirne, dlan na obraz tvoj nasloni i kaže ti da je gotovo. Osjećaš olakšanje. Osjećam olakšanje.

„Brat je i dalje traži“, izgovaram.

U jednom dahu od nevjernika postao si riba u njenom oku.

 

Tekst: Olja Novaković

Fotografija: Andreas Franke

%d bloggers like this: