Park je vrlo tih za rano jutro, u ovo doba žamor ptica uveliko zaglušuje viku djece, ali danas je vlažno od sinoćnje kiše, kapi se cjede niz stabla, napajaju mahovine i mir vlada cjelom slikom. Gospođa Zeleno sjedi na jednoj od drvenih klupa. Svakim njenim naslanjanjem po jedan ekser ispadne na travu koja na tom mjestu usahne. Istog momenta uhvati ga rđa, oko njega se napravi bledunjavi krug, a vrhovi na ivicama ispuštaju nečujne krikove.  Na svoje duge prste koji se zavrsavaju tamnim, skoro braon, noktima ona niže kovanice od pet maraka. Krupne su. Uzima ih sa dva prsta, noktom prvo cilja po sredini,zatim prst lagano prolazi kroz metal dok ne dokliže do samog korijena i tu ostane zarobljen poput prstena.

Lice joj je uokvireno vatrenim pramenovima. Sporadično iz kose viri jasenov list izjednačen sa bojama jeseni. Jedno oko joj curi niz obraz poput Dalijevog sata prikazajući u potpunosti ispravno vrijeme. Drugim okom pogleduje na šumu preko puščanog zrna.

Zadnje košulje koje mu je ispeglala pažljivo je složila na stolicu. Toliko je naljutio da će onog momenta kad obuče svježe oprani komad odjeće, miris istog učiniti ga impotentim tokom nekoliko dugih mjeseci. Ljubomora je nagriza njenu vjernost, a nevjera će zauzdati njegovu moć. Imao je sreće. Gospođa Zeleno je jednom prilikom kuju koja je za srce ujela vezala u pustari za drvo i tamo ostavila da joj mačke pojedu jezik.

Niže i dalje kovanice na prste. Kao mađioničar zakotrlja malo vazduha među prstima iz kog se stvori novčić pa ga naniže na sledeći prst. Ova igra je ne umara. Sa koljena briše pepeo cigarete koji se u vazduhu pored nje ljulja u jutarnjoj izmaglici. Samo ona zna šta ispunjava prazninu kojoj ona svakog jutra kupuje novu kutiju cigareta. Svaki drugi dim ona cigaru nabada na dugi nokat boje zemlje i prinosi svojim usnama, dvije mrke pijavice stiskaju svojim obodima filter, uvlači u sebe dugo, dugo dim, potom pljucne u travu, a iz svake pljuvačke iskoči mala žaba i otkotrlja se ka šumarku. Glavu okrene ka sjeveru pa kroz nozdrve pažljivo procjeni prve snijegove na obroncima i onjuši trag mlade košute. Potom cigaretu vrati u izmaglicu kraj sebe i udahne duboko. Strpljiva je.

“Sjećaš li se ljuljaške koju smo imali na selu?” Pita skoro za sebe. Izmaglica ćuti, a pepeo koji joj pada na koljeno briše dlanom.

Naglo ustaje. Obukao je košulju. Može da namiriše njegovo lijepo oblikovano tijelo i njegove još usnule mirise, ovako rano ujutro.

Za danas će biti dosta. Na klupi ostaje suv skoro spaljen trag. Na rubu haljine koji je od dugog ležanja u mokroj travi vlažan, napupao je niz nejestivih gljiva. Hitro fijuknu rukom ka nebu i kovanice se razletješe u vis, dobiše mala tvrda krila i uputiše se prema gradu.

Danas će pasti mnogo kiše, zaključi preko puščanog zrna i nesta.

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: