Dan je počeo uobičajeno. Rano buđenje, jutarnji ritual i onaj odvratni osjećaj da i pored ogromnog broja odjeće i obuće, nemam što obući. Trajalo je to pola sata i kada sam sve ukomponovala,sa, 3-4 kapi parfema Tom Ford koji mi je ovoga puta unuk Marko ostavio, krenuh, trčeći niz stepenice uprkos savjetu ljekara, mažući usne najcrvenijim karminom koji sam imala.

U auto mi je telefon počeo zvoniti, ja bacih pogled na njega, rijetko se javljam dok vozim, osim ako nije policija na vezi. Ali, policija zove. Pitaju mogu li svratiti do njih, imaju jednu ženu, mogu li je preuzeti. I tako krene dan na relaciji..policija, bolnica, tužilaštvo, sklonište.

Dok joj objašnjavam daljne postupke suda i procesa uzimanja stvari i djeteta, zovu iz Centra za socijalni rad, pitaju ima li mjesta. Pitam za ime žene, nekada se desi da je već poznajemo, poznata mi je priča, i onda ubjeđivanje da žena ima 4-oro djece, da ne treba ona da dođe nego on da izađe. Zaludu, sistem još tako ne funkcioniše. Zovem kancelariju, Mira bolje pamti imena žena i kaže mi da je žena liječena, da koristi ljekove, kod nas nema ko da kontroliše je li ih uzela. Zovem centar i pitam ih da li znaju da žena uzima terapiju. Znaju. Ali je nemaju gdje a sudija nije odredio kaznu izbacivanja nasilnika iz stana. Te situacije su nam najteže. Država se nije pobrinula da takve slučajeve rješava a kod nas nema uslova. Pitam ostale stanarke što da radim, ipak mi je žao žene. One kažu, pa, evo je jedna soba(velika) još prazna, pa ako neće žena dugo, kao što su obećali iz Centra, onda neka dođu. Iz Centra srećni, riješili su još jedan slučaj, a nama ga rado ustupili. Ručak je na stolu, žene spremile svašta nešto, ja birkam po malo od svega, pozdravljam se, kažem, vraćam se u kancelariju, imam zakazana dva razgovora. Žene rade, ne mogu prije podne. Jedna od njih javlja da će malo zakasniti, super, odmoriću malo noge na kauču, zažmuriti i odslušati malo muzike. Taman sve pripremim, kad, zazvoni fiksni telefon.

Zovu iz jedne ambasade da pitaju ima li mjesta za jednu njihovu državljnku, samo do izdavanja privremenih dokumenata. Na brzinu mi kroz glavu prelijeću sobe i stanarke. Ne mogu sve da popamtim, pa zovem domaćicu skloništa koja kaže ima jedan prazan krevet u onu dvokrevetnu sobu. Zamolim je da ona pođe ponovo do skloništa i da primi ovu strankinju da je smjesti i javi mi, a ja cu prije nego kući krenem svratiti ponovo da poričam sa njom. Krenem prema kauču, neko zvoni na vratima.

Žena sa djetetom, uplakani i uplašeni. Razgovor traje dugo, neće da ga prijavi, strah je, samo je došla po savjete što da radi, da li joj je bolje da pričeka, nekada je on i dobar. Eto, juče je dao 5 Eura, a misli da ce moći i da mu iskamči za patike, jer su ove na dijete neke zimske pa joj ga je žao. Ja joj kažem da ne dajemo savjete, ali da ću da joj ispričam što će joj se dešavati ubuduće, pa neka sama procijeni, a mi smo vazda tu za nju, za razliku od roditelja koji su kategorično protiv razvoda”jer to još niko iz njihove gfamilije nije uradio, a i što će narod reći. Bruka!” Ipak odlazi raspoložena, umirena, čak nasmijana jer ja vadim neku staru foru iz rukava, i to na vratima, uobičajeno za mene, a ona me grli i kaže uobičajenu rečenicu: Hvala, odužit’ ću vam se kad-tad. Neka, neka, samo se ti opušti, dovoljno je meni što ti odlaziš napunjena informacijama i brojevima i osmjehnuta.

Vraćam se u kancelariju, gledam kauč, gledam sat i odlučujem da idem skoro je 8 uveče, ja se sjetila da nisam jela. Rado bih prošetala pješice do kuće, ali, sjutra će mi ponovo trebati auto. Zaključavam vrata, provjeravam jesam li što zaboravila i čujem kako zvoni fiksni telefon… a to nije dobar znak… Spuštam torbu u hodnik, otključavam vrata i trčim prema telefonu.

Halo, Sigurna ženska kuća, izvolite 🙂

%d bloggers like this: