Ono što sam naučila dok sam bila dijete i ono što mi je potvrđeno od kad sam roditelj jeste, da su roditelji u većini slučajeva sebični.

„Nisam znao bolje“. Nije istina, znao si, radio si kako ti je odgovaralo, slagalo se sa tvojim trenutnim stanjem svjesti i količinom strpljenja i vremena koje si želio ili nisi želio da uložiš na djecu, mogao si bolje, ali nisi htio, nisi imao ili imala kad od sebe i svojih potreba i zadovoljstava.

Mnogi su roditelji, u vrijeme našeg odrastanja, bolje finansijski stajali nego mi dok podižemo svoju djecu, mnogi bili u plusu za jednog odraslog, za razliku od mnogih mama koje svoju podizu same, i opet mislim da je njihova želja da prvo ugode sebi, pa onda nama, presudila.

Ne mogu da kažem da smo oskudjevali i da nam želje nisu ispunjavane, tek kad odrasteš vidiš da djeca to ne traže, već pažnju i vrijeme, vašu pažnju i vaše vrijeme, i naravno ljubav jer, svaka uvreda koju izgovoriš djetetu biće jedna manje donesena čaša u starosti ili jedne manje promjenjene pelene.

“Uradili smo sve što smo znali” ili “Uradili smo sve što smo mogli” nije izgovor, samo potvrda da je neko znao kako bolje i više, ali ga niste pitali za mišljenje.

Nije istina, niste uradili najbolje što ste znali, niste provodili vrijeme sa djecom, kuća je morala biti čista, prašina se brisati svakog dana, ako komšije naiđu mora predstava o dobroj domaćici biti idealna, mora se nadvisiti uloga naslijeđena od majke koju svi hvale, što znači uporan rad u kući i zanemarivanje dječijih želja.

Moralo se provesti neko vrijeme na pecanju, u kafani  ili gdje god, mališani imaju oči i uši i nisu zgodni posmatrači kafanskih natezanja i nalivanja.

Onda postaneš roditelj i shvatiš da dijete ne traži ni skupe patike, ni skupi telefon, samo ljubav koja može nadoknaditi sve, ali ne ona ljubav koju ti misliš da je dovoljna i u odnosu na tvoju procjenu je daješ, već treba slušati i osluškivati njih i njihove želje. Teško je staviti želje djeteta ispred svojih želja? E, pa onda ništa.

U prerane brakove djevojčice ulaze osjećajući se nevoljene, neželjene. Čini im se da za njih nema mjesta u roditeljskoj kući. Revolt ili bijeg? Najvjerovatnije samo potreba za pažnjom koju nemaju kada je najpotrebnija, tokom odrastanja.Rizikujući po sopstvenoj lošoj procjeni, ali u želji da što prije odu iz porodice ulaze u još gore situacije.

Dijete, bez obzira na faze kroz koje prolazi, mora se u roditeljskoj kući uvijek osjećati podržano i voljeno. Svi se brane programima: „Tako su se moji roditelji prema meni ponašali“. Vrijeme je da se stvari promjene, možda baš od vas.

Fizičko kažnjavanje i verbalne uvrede nikuda ne vode osim u pakao, onog ko ih nanosi i onog ko ihprima, pakao nezadovoljstva, propale djece i nevoljenih roditelja. Ne treba ih primjenjivati na djeci, to polako usvajamo, ali nismo usvojili ljubav kao presudni element u podizanju podmladka.

Ne kupujemo djetetu skupe patike jer ga volimo, već se takmičimo sa roditeljima druge djece ko će kupiti skuplje, ako vaše djete ima svu vašu ljubav onda će i imati i razumijevanja za vas, ako mu iz sigurnosti uzajamne emocije objasnite da ne može imati najskuplje krpice,vi to ne možete da mu ih priuštite, ono će vas shvatiti i jednako voljeti.

Ali samo ako.

Zaključak nije potreban. Vrlo jednostavno je iz „Vidjećeš kad budeš imala svoju djecu“ pretvoriti u „Lako je tebi, ti imaš dobru djecu“.Vrijeme je da prestanemo glumiti razmažene i uvidimo da postoje mlađi od nas, naša mladunčad kojima smo potrebni kao roditelji i zaštitnici, inače ih nismo trebali ni rađati.

Umjesto što slušamo sami sebe dok im se obraćamo razmišljajući kako smo odrasli, pametni i kako konačno možemo da radimo sve kako želimo, oslušnimo želje najmlađih. Njihova sreća učiniće nas sretnim ljudima.

Kristalno jasno kao radost u očima djeteta kome je roditelj posvetio svu svoju pažnju.

%d bloggers like this: