“Najlakše je zavesti upravo onu ženu koja je vjerna mužu i koja napad ne očekuje“, objašnjavao joj je, a ona je gledala začuđenim očima djeteta, nespremna na život zrelog doba i to saznanje, prekasno pristiglo, sada je više zaličilo na osudu nego na pomoć.

Kako može žena biti tako naivna?!

Bez podignutih zidova za samoodbranu, praznih arsenala municije za protivnapad, sama kao ovca na livadi, nezaštićena i spremna za klanje, uljuljkana u svakodnevnicu, prazna za sebe i druge, ova Djeva Marija modernog doba, gubi u startu bitku za očuvanje sebe.

Tek kad sve bude gotovo, kad bude prozivana i osuđivana, uvidjeće gdje je pogriješila i pitaće se kako je bila tako nesmotrena. Kasno, šteta je napravljena.

Nije bila ni glupa, niti je pogrešno postupila, samo je dozvolila sebi da je svakodnevnica pregazi, da je bila svjesnija sebe, ili ne bi napravila grešku, ili bi se potpunosti predala uživanju bez griže savjesti. Odabrala bi svoj put sama, ne bi dozvolila da joj drugi prekrajuaju život po njihovim željama.

Čime da slažem sebe, pa da ta laž u meni ostane čvrsta i postojana i da joj do samouništenja vjerujem, kao što obična žena vjeruje dobro upakovanoj laži običnog muškarca?

Kako sebi sebe da učinim bez zadrške i otvoreno voljenom, spremna odreći se svega da bih si udovoljila, kao što obična žena, zbog pedantno smišljene laži, u stanju je odreći se svega što ima, počevši i završivši sa sobom?

Zima života ne dolazi sa starošću, sa tim dobom kog se svi plašimo, dok sjedimo pred kućom  pomalo usamljeni u svojim mislima , a unučad se igra na livadi naše zaostavštine, potvrđujući nam ipak sumnju da nismo uzalud živjeli.

Nije to zima, zima je ono doba u tridesetim ili četrdesetim kada osoba zamre sama u sebi, kada utihnu želje, radoznalost, kada nam sve odjednom postaje teško, jer imamo stan, automobil, bračnog druga i djecu, dostigli smo cilj i tu smo stali. Upravo u tom trenutku počinju da se na naš život spuštaju prve pahuljice i kao u nekoj bajci, sav naš svijet tog momenta pada u duboki san i sve što radimo i način na koji živimo odvija se po automatizmu, kao u fabrici mašine preko noći zaboravljene, upaljene, ali ne proizvode, ne rade, tek postoje, troše energiju i prostor za neke druge, koje bi i te kako bile produktivne i pokazale šta i koliko mogu.

Ali mi spavamo, zaboravljeni od sebe samih i od drugih upadamo u letargiju koja se zove zrelo doba.

Ono što će samo rijetki otkriti je da nakon djece, braka, posla, stana, postoji novo proljeće, vrijeme samonadogradnje, sada kada ste ispunili veći dio materijalnih žudnji, pravo doba da se posvetite sebi , da otvorite novu knjigu, započnete čitanje nekih novih stranica i ispisivanje novih poglavlja vašeg života.

I onda te neke dovoljno tamne oči trgnu iz stvarnog životai ti voljno zagaziš u njihov bezdan, ne razmišljući da ćeš time srušiti već nesigurne bedeme života koji živiš i koji već odavno nije tvoj. Konačno ponovo postojiš, sve se ruši oko tebe, a ti zadovoljno udišeš svoje beznađe uživajući u susret propasti koja nadolazi.

Zašto?

Zato što smo prerano zakopali sebe, pretrano smo prevarili sebe da smo zreli i odrasli, da smo zadovoljni onim što imamo, da smo dovoljno zreli i sve već probali, život nas prevari da bi nam pokazao da u nama još volje za nove podvige, za nove igre i nove patnje.

Ne žuri da sebe prerano staviš u okove braka, djece ili stalnog posla, ne žuri da neki grad nazoveš svojim zauvijek, i ako neke crne oči, tamnije od onog što možeš da podneseš, gledaju ka tebi, uzvrati pogled, ako se pojavi šansa tvog života ne plaši se da ostaviš stalan posao koji ne voliš, ako je preseljenje tvoja nada, pakuj kofere, pa i ako tonoš u haos uživaj u njemu.

Život je jedan, a samo nas igre čine živima. Promjeni cipele, promjeni ulice, pomjeni navike.

Ne spavaj uljuljkan u običan dan. Uvijek je vrijeme za buđenje. Budi neobičan ostani svoj.

 

Pisma iz zaliva 10

Hajdučka trava 2012

 

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: