Stvarno misliš da ćeš u stvarnosti izgledati bolje ako se provučeš kroz pet filtera i time učiniš svoje lice mlađim, čistijim, bez bora?

Da li je stvarno potrebno dok čekaš na semaforu izvadiš telefon pa beskrajno između crvenog i zelenog svjetla namještaš njuškicu lijevo desno, pućiš usne i kolačiš oči ili mjenjaš ugao svjetla da bi ti naočare izgledale moćnije i skuplje pa škljocneš, jednom, dva puta, treći put i dalje nezadovoljna, jer ne možeš biti bolja nego što jesi? I kakav je tek besmisao prikazati sebe ljepšom? Nema većeg poraza nego sresti osobu koja na slikama i na javnim mrežama izleda fantastično, a u stvarnosti, na svoju lošu kopiju, ako uopše i liči na sebe.

I kao žena sam sama nekoliko puta došla u nedoumicu susrevši se sa osobama oba pola koje na slikama izgledaju besprekorno, a uživo mogu služiti kao strašila za ptice, i koja je svrha? Ostaje u ustima samo goričina zbog pogrešne procjene, ostaje težina u stomaku, jer se osjećaš prevaren, izigran. Laž se nadvija, od prvog trenutka, nad poznanstvo ili nad prijateljstvo, moguća veza gubi svaku mogućnost za iskren početak i postaješ izbor prevare i laži u očima onog koji je povjerovao tvojoj predstavi o sebi.

Onda ako razmisli još jednom pitaće se kolika je količina kompleksa kojoj me tvoj mozak zatrpan, pa si dodavala grudi, smanjivala struk, peglala bore ili dodavala filter sa šminkom na već postojeće gletovanje, i fasadiranje na tvom licu.

Selfi u kuhinji dok djete plače za pažnjom, selfi sa drugaricama dok se njima diže kosa na glavi ili „pu spas“ selfi za sve nas, pa se svi uguraju u kadar da se vidi kako se dobro provode, onog momenta kada se ugasi telefoni i osmjesi momentalno utihnu, zamrače se lica i beživotno bulje u ekrane, razmjenjuju se slike i dodaju filteri, a gdje je zabava koja je predstavljena na slici? Nema, samo laž.

Selfiranje parova na destinacijama da se zapečati online prezentacija ljubavi, dok se ona potajno dopisuje sa drugim, a on odavno viđa sa još jednom za stalno i jednom povremeno. Ne možemo da vidimo jedni druge od svjetla mobilnog telefona koje nam bode oči, forsira nas da mu se posvetimo.

Ne jednom doživljava svako od nas da za stolom sjedimo sa osobom koja ne gleda u nas, ne čuje nas, posvećena telefonu dok smo mi posvećeni njoj ili njemu i onda, pokretom ruke, udaljava telefon od sebe i vi pomislite konačno ste kao prijatelj došli na red, ali ne, pali se svjetlo blica, širok osmjeh za publiku, klik, hiljadu lažnih prijatelja dobija osmjeh, vi dobijate čir na želucu, ako niste u stanju da pratite ovu igru.

Zatim selfi nije dovoljno dobar, nos je prevelik. Ideja je da se smanji, filteri ne pomažu, ali hirurg više nije skup. Nakon prve, druge, treće intervencije čini ti se baš je dobar, selfi će biti uspješan. Klik. Hm, odjednom se stvorila praznina među očima, kako je popuniti, možda dodati malo usta pa da lice dobije na punoći. Silikona ima sad već u svakom špricu. Zadovoljna praviš novu fotografiju. Klik. Nesrazmjerna usta u odnosu na mali nos ne djeluju na slici tako dobro, možda dodati jagodice?

Malo po malo bez mogućnosti povratka na osnovne temelje se bez velikog reda dodaju balkoni, terase, žardinjere, novi dimnjaci i mnogo boje, malter pri dnu fasade već otpada pod težinom mnogih slojeva i mnogih nadodatih elemenata.

Klik. Novi semafor i novo crveno svjetlo. Zadovoljna pogledom u ogledalo odlučuješ se na selfi, na fotografiji izgledaš odlično, problem je jedino što milioni izgledaju identično poput tebe, uniformisana lica istim plastičnim detaljima.

Da li si uopšte svjesna kako izgledaš bez filtera, bez mobilnog, bez internet promocije?

Odeš kući, čeka te nezadovoljan muž, nezadovoljna djeca, nezadovoljni radnici, nezadovoljni prijatelji, i sama nezadovoljna skidaš gomile šminke i ležeš u krevet.

Svjetlo se ugasilo, u glavi ti gori crvena lampica, odlična si za selfi, a za život?

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: