Gledao sam sa svoje inkvizitorske stolice kako nalažu vatru, nije mi smetala ni rulja koja se od jutra okupljala da gleda spaljivanje vještice, nije mi smatao ni gusti dim koji se nadvijao nad crkvom i cijelim gradom izgledajući kao da će tamna magla u kazni progutati cio grad. Kiša je neumorno gasila oganj spreman da spali tu sitnu ženicu, niodkuda dovedenu, neugledu, kosa joj je u bičevima šibala po mokroj haljini dok su joj naleti vjetra udarali u lice. Kakav težak dan za ovaj prljavi posao. Želio sam što prije da bude gotovo. Oluja je zasipala trg, dželati su se mrštili, a ljudi se ljuljali sklanjajući se pod strehe obližnjih kuća i trgovina.

I dalje je pljuštalo. Negodovao je nad ovim poslom trudeći se da bjes zbog zadatih mu obaveza iskali na svojim podanicima, a poziciju izvršitelja, inkvizitora,zloupotrebi i potlači što više podanika.

Ovo vrijeme me podsjeća na očeve priče o zavičaju, iz nekog zaliva, mnogo kasnije nazvanom Zaliv svetaca, vodimo porijeklo. Otac je najčešće pričao o prelijepom pogledu sa vrha našeg brda i jednom kraju nazvanom po kruškama, nisam to zaboravio, o ugodnom suncu mediterana sa druge strane ovog velikog rimskog mora, o maslinjacima koji se kupaju u svjetlu na proplanku, ali i o dugim zimama, blagim, međutim punim kiše, potoci su tekli do mora, slivajuci se niz planinu rijekom u dnu doline.

Pijavica, mještani su je tako nazvali, ljeti mirna i suva, a zimi je znala preplaviti tok i napraviti štetu, poput ljudi iz tok kraja imala je dva lica, pijavice u vodi naizgled bezazlene, u bliskom susretu životinji ili čovjeku moglu nanijeti štetu. Čudan kraj krotak, a neukrotiv.

Pljusak koji mu se zaletio u lice vratio ga je u stvarnost. Želi mjesto Pape i dobiće ga jednom kad pokaže dovoljno beskrupuloznosti i želje za moći, reformiraće 150 crkava u Rimu, napraviće 27 česmi, to mu je u planu, uvešće vodovod u siromašni dio grada do sada zanemaren, renesansno će se boriti za ulice, trgove i obeliske,  grubje i strog, zavešće red i čistoću, biće osnovač Vatikanske bibilioteke.

Budućnost o kojoj mašta sjedeći ovdje u glibu, mrzeći sebe, podanike i tu vatru koja se uporno gasi, a naredio je smaknuće, djelovala je tako nedostižno.

Čujem je kako viče ka meni, kune me, kroz nalete vjetra mi se čini da prepoznajem jezik koji nije italijanski, umišljam, možda sam samo umoran od sve ove prljavštine, od izgorenih kosa i natruljenih tijela. Dželati je vuku prema lomači iz koje više kulja dim nego vatra, kune ga jezikom kojim je govorio njegov otac nikada nenaučivši italijanski, kune ga istim riječima kojima je njegov otac znao na njega prosuti negodovanje kao nad četvrtim djetetom za koje nije imao više srpljenja u siromašnoj i trošnoj kućici na kraju sela.

„Nesrećo!“ čujem je kako viče isrgnuvši se iz ruku muškaraca u uniformama. Pada u blato, prljavština joj se sliva niz lice. „Proklet da si!“, poznat mi je taj jezik iz jednog ilirskog kraja mojih predaka. Jeste, proklet sam, ovdje na ovoj kiši, ovdje pod ovim nebom koje je odlučilo sav gnijev da obruši na mene, prokleta je i ambicija koja me gura da se borim do vrha religijskog reda.

Jedan Zmajević će pisati o meni i mom porijeklju sto godina nakon moje smrti.

Pamtiće me kao najvećeg reformatora crkve u samo pet godina vladavine, a o meni će se stoljećima raspravljati,  o mojoj zaostavštini i o mom porijeku.

Vezuju je za lomaču dok im pod nogama kulja dim koji nikako da uhvati granje. Ne mogu više da čekaju, voda joj se sliva niz umorne ruke, a oči i dalje divlje gledaju na njega. Da li on u tom divljem pogledu prepoznaje sebe, svoje gene, svoju divlju prirodu? Otima se kao divlja zvijer i kune.

Hoće li ta kletva biti osnova za sve njegove uspjehe, za svu zlobu koju ce nostiti u sebi? Da li će se on tom zlobom samo skrivati svoju nemoć od onih koji mu žele nauditi? Govoriće o njemu kao o vuku u koži jagnjeta,koji je nakon postavljanja na presto strgnuo svoju masku i čvrsto zavladao unoseći strah i red, tiranin i reformator. Da li nosi u svojim venama krv ove divlje žene koja ga kune očevim jezikom?

Zeleni im se pogledi susreću, gleda ga rijetkim očima koje naslijeđuje svaka druga generacija u porodici, zelenim poput trave, poput mladog lišća masline u proljeće. Gleda ga očima njegove pramajke, jake i divlje žene iz jednog dalekog podneblja i kune.

Podižem ruku, želim da se sve okonca. Nove baklje se bacaju na lomaču, sad ga više ne kune, utihnula je,  ali njena je mržnja glasnija od njenih riječi. Gleda ga kao sebi ravnog. Pogled nepokorenog koji se ne zaboravlja.

Čini mu se da joj se oblaci povlađuju dok dozvoljava da joj kiša umiva lice, čini mu se da ona upravlja oblacima i njihovom voljom, njegovom voljom, čini mu se zaista da je vještica , ne znajući ni sta da očekuje od ovog dana i ovog smaknuća.

U dubini osjećam njenu nadmoć nad svim što se dešava i zavidim joj, divim se njenoj snazi, njenoj slobodi, njenom izboru, divim se snazi svojih predaka u njoj i ljuti me.

Grom udara u gradski trg nedaleko od postavljene lomače, rulja se razbježala u trenu bez poslijedica, gurkaju se pokazujući na ženu i na njega, ti prsti koji uporno kreću ka osuđenom, čini mu se baš ka njemu.

Razilaze se. Od prejake kiše ili od sujevjerja tek na trgu ne ostaju više ni psi lutalice. Dželati po naređenju i dalje na svojim mjestima. Ostaviti je tu da okonča pod ovim pljuskom vezana za lomaču jer vatre danas neće biti ili da je vratiti u lance?

Par dana kasnije umrijeće od batina u tamnici. Zelene oči će se ugasiti. Njena jedina krivica je bila što je nesebično liječila seljane planinskim travama, vještinom naučenom u dalekom zavičaju.

Umro sam mnogo godina kasnije, mržnja me je pojela, na mom grobu utisnut je grb na kom je predstavljen lav i tri kruške, kruške za sjećanje na moj, na njen zavičaj.

 

Tekst i fotografija : Novaković Olja

%d bloggers like this: