Postoji jedna važna faza u svakom duhovnom razvoju, svakako najvažnija, koja nam pokazuje duhovne dubine, kada doživimo ono izmicanje oslonaca, ja je zovem – filozofija dna. To su oni periodi izostanka podrške od ovoga svijeta i gubitka onog što nam je bilo važno, kao i kontrole nad sopstvenim životom. To je faza kada ulazimo u dubine, kada nas matica naših života obuzme i nosi u jedan novi svijet. Svijet ispod površine koji do tada nijesmo ni znali da postoji. To je jedna nova dimenzija duše koja se kreće u rasponu od dna naših života do gore u visine iznad nas, do najdalje tačke otkrovenja. Tu se tek sagledava veličina naše duše, veličina naše vjere i veličina našeg Boga. Tek tada vidiš kolika je zabluda na kojoj počiva filozofija ovog svijeta – da je za uspjeh i pobjedu potrebna i dovoljna podrška ljudi, moćnih ljudi, koju smo očajno tražili i očekivali, zbog koje nijesmo kretali na put, nijesmo smjeli u bitku.

Iskusio sam da možeš biti na “pravoj strani”, da možeš imati podršku cijelog stadiona, naklonost kralja, pa i milost Božiju, ali pobjedu ti niko ne može zadobiti. Za nju moraš da se izboriš, samo ti, i to dolje na borilištu. Sva naklonost Neba te neće sačuvati od bitke, od padova i dna, ona je samo svjedočanstvo da ćeš ustati i na kraju pobijediti. Ništa više ni manje od toga.

Ali za tu pobjedu, moraš ući u dubinu, osjetiti strijepnju i drhtanje izmicanja oslonaca, gubitka kontrole, naučiti filozofiju dna. Naučiš da kada propadaš, kada se čini da gubiš sve, kada si sam i kada je oko tebe svuda mrak, da su to najdragocjeni životni periodi, samo ako ih prihvatiš, ako ne bježiš nego ih stisneš uz sebe. Tada ova filozofija nosi dvostruki blagoslov. Prvo, shvatiš koliko su ti bili dragocjeni prijatelji koji su te do tada podržavali, a kao drugo, shvatiš koliko si jak, da ti zapravo podrška nikad i nije bila potrebna. Više nema razočaranja, gorčine, samosažaljenja i izgovora, jer uviđaš da postoji nešto čudesno što se otvara u onoj našoj “maloj snazi” tj. očaju kada se osjećas potpuno nemoćno. Tada ti se otvaraju dubine i njene dvije dimenzije. Ne samo da nebo otvara svoje skute i prima te na svoja krila, već i bezdan razvaljuje svoje žvale ispod tebe – i vidiš da zapravo letiš, na nekim novim krilima slobode, bez straha. Jer ne samo Nebo već te i bezdan drži u letu. Obeshrabruje tvoje suparnike. I ti pobjeđuješ.

Tek kada dođeš i upoznaš svoje granice, na njima počinješ da upoznaješ Boga i Njegovu bezgraničnu moć.

Sve ono što ti je uzeto je bilo samo teret koji te vukao na dno, držao za tlo. Sve što si izgubio je zapravo bila tvoja priprema za let. Jedino što čovjek istinski posjeduje su njegovi izazovi, nevolje i stradanje. To je jedino “imanje” koje mu niko neće oteti. Ali bezumnici neće filozofiju dna, filozofiju krsta, ne žele ove dubine i njegovo “bogatstvo” da prihvate. Oni odbacuju taj svoj krst, počinju da se grčevito bore sa virovima i maticama života, gube se, dave i ginu. Oni trajno ostaju u stvarnoj bijedi i siromaštvu, vezani za ovu zemlju koja nestaje, lutajući po njenim pustarama beznadežno, lutajući za fatamorganama ovoga svijeta, za nečim “ljepšim” što nikad nije bilo, niti će moći steći, odnosno održati.

A Isus nas poziva u duboku vodu, kada se nogom odvajamo od tla i prepuštamo vodi da nas vodi. Psalmi nas uče da najveća slava i najdublji duhovni uvidi i razumijevanje onog što se dešava u nama i oko nas, otpočinju uvjek sa beznađem, dnom i jadanjem, a završavaju vjerom, hvalom i slavom Bogu kojem je sve moguće.

Čeličenje, odnosno kaljenje je proces u kojem se neki topljivi materijal dovodi do tačke usijanja, pa se onda naglo hladi u vodi. Pa se onda sve to iznova i iznova ponavlja, materijal se pregrijeva, pa hladi, sve dok ne dobije potrebnu čvrstinu i sjaj. Tek tada postaje moćno oružje.

I od tada mi je zaista bolje među nevoljnima i žalosnima, nego da sam na prijemima u dvoru i najvećoj slavi i gozbi. Tu sam među svojima. Na dnu. Jer zna Gospod, kao i svaki moreplovac ili ribolovac, dvije stvari. Prvo, na dnu je tiho, na dnu je potpuno mirna i čista voda, koju ne pokreću i zamućuju površinske struje i stihije, ne uzburkavaju i buče olujni vjetrovi sa sjevera, niti je pogađaju plime i osjeke ovoga svijeta. I drugo, na dnu se hrane ali i love krupne ribe. Bog je zainteresovan za kapitalan ulov, ne neke kedere koji se praćakaju po glibežu plićaka.

Zato preporučujem Očinski savjet sa početka priče: Kada te virovi života dohvate i povuku na dno ne boj se i ne paniči! To te samo vodi na sigurno mjesto, na dno, jer je tamo čvrsti oslonac za one koji vjeruju! Tada možeš da se odgurneš u duhovne visine.

Po motivu Mudre izreke: “Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego gdje je gozba, jer je ondje kraj svakog čovjeka, i ko je živ, slaže u srce svoje. Bolja je žalost nego smijeh, jer kad je lice neveselo, srce postaje bolje. Srce je mudrih ljudi u kući gde je žalost, a srce bezumnih u kući gde je veselje.”

%d bloggers like this: