“Super tebi ide u životu.”

”Kako znaš?”

“Vidim na internetu.”

Da li smo stvarno postali toliko površni i plitki kao društvo, kao plemenska zajednica, ako prijatelji, da li je moguće u trenutku kada se obratite osobi za pomoć, savjet, za podrsku, koja vam je, kao i svima, možda ne presudna, ali sigurno prijeko potrebna, da udarite u zid zlobe, zavisti ili nerazumjevanja kod onih koji prate vaš život na internetu i tumače ga kroz ono što objavljujete o sebi, a svi znamo u koliko voda ispiramo svaki trenutak našeg života koji postavljamo online, da bi izgledao bolje, svježije, koliko filtera upotrebimo i koliko puta provjerimo šta smo napisali?

Često sam brinula da će mi neko zatražiti pomoć i da neću moći nista uraditi za tu osobu zbog nepoznavanja materije zarad koju mi se obraća, a danas more ljudi koji mogu da vam pomognu, strijepe da im se ne obratite za pomoć, i to baš iz oblasti u kojoj bi vam se lako mogli naći. Ne bi osjetili da su vam pomogli, završili bi to onako usput, lijevom rukom, ali ne, ljubi bližnjeg svog se svelo na iskopaj mu grob.

Rekoh ja jednom: “Ovdje će seljani učiniti sve grob da ti iskopaju, ali niko neće dati prilog za spomenik.”

I onda zvoni telefon, ne tako davno ušao u moj život, obasjavši ga stavovima tako rijetko viđenim u ovozemaljskom životu, kaže mi :” Vidio sam ti neke izjave na internetu, pa samo da pitam kako si?”

Sada sam dobro. Sada kada kroz močvaru osrednjih koji tumače moje postojanje kroz najniže pobude i ponude, koji nam gledaju u tanjir da ne pojedemo možda bolji obrok od njih ili zaviruju pod haubu da ne bi koji konj više povukao nas u život brže nego njih, neko je ispod lažnog sjaja i blještave površine internet prezentacije, prepoznao trenutak u kom ljudska duša podnosi težinu veću od one koju može da ponese, i on me zove.

Prisjećam se, nedavno se povukao u osamu i znam da mu je teško u borbi sa njegovim demonima, a svi ih nosimo, izašao je na trenutak iz svoje sigurne pećine, u koju se sakrio od mnogih teških riječi koje su padale na njegova ramena, koja već nose preteško breme za običnog čovjeka, izašao iz osame ćutanja, izvukao se za trenutak iz svog bolovanja, da bi mene podržao. Noseći svoj teret naišao je na moj put, danas, da me podrži onako izguranu sa strane, da mi naspe suvog pjeska pod točkove upale u mulj svakodnevnice, pogura i vikne na mene da se pokrenem.

Kroz dogovor da se vidimo i podržimo jedno drugo u razgovoru, utihnuta i smirena, povlačim se, pravdam potrebom da odmorim i odbolujem povrijeđenost koja me zatekla nespremnu, on zahvalno potvrđuje da mu odgovara, jer mora još koji dan da se skloni i posveti sebi, jer težina koju nosi ga obara i iscrpljuje.

I tu, na rubu našeg udvajanja i razdvajanja, spoznam tračak božije promisli. Vičem u slušalicu: “Budi hrabar. Biću hrabra.” On je svoju već spustio, govorim sama sebi, a tišina mi odgovara ehom. “Hrabra.”

Hrabra sam, znam. Hvala svemiru.

 

“Boli, ali sve dok boli znaću duša moja je, kad ne bude boljela,

znaću tad da je prodata, crvenom liku iz posrnulog puka.”

 

Tekst i fotografija: Olja Novaković

%d bloggers like this: