Put se prostire preda mnom, vrelina nema milosti. Vraćam se u zaliv iz grada koji će uskoro postati moj dom. Sa obje strane puta zelenilo sparušeno, a trava potpuno spržena tokom ljetnjih vrućina. Avgust , kiše dugo nisu padale. Zemlja puca, drveće gladuje i moja glava bolna od umora,razmišljanja  i u skladu s vremenskim uslovima.

Kući sam. Misli neće da se slože u rečenice , takav neki dan.

Ustanem da uzmem grožđe, pod prstima oblikujem vodom kružne pokrete, na svakom zrnu upisujem trag svoj pokušavajući da ga operem. Zakoračim kroz boravak, zagrizem zrno koje puca i razliva se u ustima, vraćam se osvježena tim ukusom i kroz poluzatvoren prozor ponovo utihnuta ljetnjom vrelinom postajem spora.

Mnoga razmišljanja prepliću se mislima, neki razgovori koji su se vodili proteklih dana, o ljubavi ,o izvoru, o prelivanju. Misli o promjenama koje nas očekuju, nas u kasnom dobu, a na samom početku života. O onome čega smo se odrekli da bi sada pionirski stajali na čelu ideja u koje iskreno vjerujemo i pitanja koja se vuku za nama poput bolnog koljena, povrede koju nosimo iz mladosti.

Iz misli me na sred prostorije, zaustavi u pokretu i trgne miris tamjana, samo na trenutak i čini mi se samo u jednoj nozdrvi, hitro se okrećem tražeći još koji trag u vazduhu, ali već je nestao.

“ Pišeš li o Bogu?” pitao me juče, ne prvi put.

Nisam dovoljno poslušna da bih mogla biti vjernik, mogu samo voljeti, mnogo i iskreno.

Ti kažeš : ”Riječ”, ja kažem “Ljubav.”

Ti kažeš: ”Vjera”,ja kažem:”Svjetlo.”.

Ti kažeš: “Bog”, ja kažem:” Svemir”.

I onda ti staviš ruku na kamen, a ja ti kažem: “ Verovaćemo zajedno.”

Mjenjam se u osobu koja je dugo čekala da joj se posvetim, otvara mi vrata zrelog doba, osmjehuje mi se sa sjedim  pramenovima kose i raduje mi se.

Na proplanku jutros tražiš kamen na kom ćeš podići svoj hram. Jutros ću potražiti izvor da se na njemu napijem mudrosti.

Neko ima potrebu da iz sebe izliva, gradi, neko drugi u sebe uliva, pa mješa emocije i saznjanja i tako izmješne ugrađuje kao cigle u ljude oko sebe, kroz podršku i podsticaje, a svi smo samo jedan dah i isti prah.

Preobraženje je.

Opet sam nemirna, uznemirena mnogim nesigurnostima, pitanjima, slutnjama, dugo nad tastaturom razbrajam riječi. Na rukama sitne zlatne tačkice, pogledam bolje, šljokice. Odkud su tu dospjele? Pogled na oba dlana mi potvrđuje da je zlatni prah prosut po mojim rukama iz nepoznatog izvora, odlazim u kupatilo da operem ruke, pogled na ogledalo me zaustavlja, na mom čelu i obrazima koža je oplemenjena zlatnim tragovima , moj odraz upitno gleda u mene.

U trenutku nesmotrenosti poželjeh i zamislih bogatstvo,  na mene si poslao zlatni snop svjetlosti koji me obasjao ljubavlju i toplinom i rekao : “ Ti si već bogata jer voliš i voljena si.”

I ove oči, i ovaj zlatni prah, i ovaj dah. Na ovaj dan.

Ti si na kamenu, ja sam na izvoru , a razgovarli smo o jezeru kao jedan, nadozvezujući jedno drugom riječi na riječi, misli na misli , suze na razumijevanje. Moj brat si po istrajnosti, tvoja sestra sam po emociji.

Preobraziće se gora, preobraziće se dvori, preobraziće se dveri, preobražiće se misli, preobraziće se ljudi, riječima tvojim i ljubavlju mojom, napojeni.

Na Preobraženje.

 

Tekst i fotografija : Novaković Olja

%d bloggers like this: