Naša prošlost ne staje lako u obične rečenice, jer skoro deceniju lažemo jedno drugo, ti lažeš mene da ti značim i da ćeš se jednom vratiti po mene, ja lažem da mi značiš i da ću te čekati jednom kada se budeš vratio. Istina je samo krademo trenutke sreće, povremeno ti bježeći od svog učmalog i dosadnog života kome si prodao svoju mladost da bi dobio društveni položaj, ja od svoje dosadne svakodnevnice umorne domaćice kojoj su kućni poslovi oduzeli ljepotu i sjaj.

Imali smo nekada mnogo više, tačnije ja sam imala više, uživala sam u vezi, a ti si lagao da je samo moja, krio si od mene, tada već na početku decenijske propasti, da imaš drugu ženu kojoj se spremaš otići, a ja sam mislila da sam ti sve. Viđali smo se često, izdašno, mislila sam da se volimo. Jureći meni jedne zime proklizao si i slupao auto, ljeti ako bi izašla sa drugim ujurio bi u prvi autobus i čekao me pred vratima, izgledalo je da te nije briga, a reklo bi se da si bolovao sve moje ljubavi dok si odlazio njoj, u početku povremeno, a kasnije si se preselio daleko, u ledenu zimu, otišavši.

Tada su počeli povratci. Do sada si bio moj, njen samo povremeno, sada si postao njen, moj samo povremeno. Dolazio si rijetko, ali dovoljno da spona među nama ne nestane, govorio si da smo prijatelji, govorila sam da si najgora osoba koju sam upoznala, govorio si da te samo ja poznajem i da si samo sa mnom slobodan, govorila sam da si me povrijedio i da ti nikada neću oprostiti.

Pitala sam te: „ Da ona zna za mene, da li bi te i dalje voljela onako kako te ja volim, a znam za nju?“, sjenka ti je prekrila lice, previše stvari u igri, posao, stan, društvena pozicija, poslovni partneri. Za šta si se sve prodao? A ona? Deceniju nikada ne govoriš o njoj, mene i dalje lažeš.

Došli smo do onog stadijuma kad ne postoji ništa što ne možemo da kažemo jedno drugom, šalimo se grubim igrama riječi, misli, stavova, dovodim te do granice ludila mojim forsiranjem, tvrd si, ne cjedi se lako iz tebe istina, braniš se ćutanjem, tjeraš me da te vrijeđam da bi progovorio, i dalje ćutiš.

Jedan od mnogih razgovora je u toku, poruke se nižu sa kraja na kraj planete kao i svih ovih godina, nikako da presahne taj tok, a vrijeme je da od tebe odustanem. Ne znam ni da li ste razmjenili zavjete, da li ste to uradili sa svjedocima ili pred oltarom, lažeš me i ćutiš.

Poželim te više od mogućeg, zalelujaju se sva sjećanja i pomislim da mi pripadaš. U meni se uzvitlaju želja da te imam uz sebe, potreba da dobijem potvrdu svog postojanja, bijeskoji se dugo skuplja u meni i kroz šalu nametnem ti pitanje:

„ Udaj se za mene?“

„ Znaš, razmišljao sam često o tome“, lažeš me i govoriš mi upravo ono što želim da čujem,“ mislim da bi me uništila“, smijemo se oboje.

„ Da ili Ne je bilo dovoljno“, neću da odustanem.

„ Da“, zatiče me sa druge strane nevidljive niti koja nas spaja.

„ Onda samo još prsten da spremim“, smijemo se oboje, mene boli, za tebe ne znam šta osjećaš.

Prošlo je par dana i dolaziš, prošlo je par dana i tebi odlazim. Iznova igramo ovu igru koja nas oboje povrijeđuje.

Vrijeme je dogovoreno , čekajući danima na susret razmišljam o prstenu.

Pretražujem kutije, nekada sam pravila nakit, nalazim finu srebrnu žicu, lagano prstima je uvijam na prst, povećavam krug razmišljajući o tvojim rukama, ne savijam alatom, već lagano oblikujem dodirima. Razmišljam praveći prsten o svojm željama, o tome koliko sam ti se nadala, koliko sam te čekala, čini mi se da će ova mala sitnica promjeniti stvari u moju korist, tako što će okončati jedan ciklus i zaključiti konačno cjelinu.

Završavam ga, neugledan je, smješan, amaterski, liči na neku šalu, igru sudbine, tvoju šalu sa mnom, a ja nikako da odustanem.

Imamo dogovor, stavljam prsten u tašnu, ne planiram da ti ga poklonim, nosim ga sa sobom da me podsjeti na sve suze kojima sam oplakala naše neviđanje, za dva dana treba ponovo da se vidimo i kažem sebi, imam dva dana da razmislim da li da ti ga poklonim.

U sobi smo, osjeti se južni vjetar koji sa mora unosi slani vazduh, obala je tako blizu da se može osjetiti miris aligi u rano veče, pod naletom vjetra zavjesa se podize visoko u vazduh i lagano pada na svoje mjesto namreškana tananom težinom .

Dugo se nismo vidjeli, željni da se ispričamo, željni samo prisustva onog drugog, veče započinjemo kao djeca, obučeni i privijeni razgovaramo u mraku o danima koji su nas razdvojili i o novostima koje imamo jedno drugom da povjerimo.

Ustajem iz kreveta, pretražujem tašnu, zbunjeno me dozivaš da ti se vratim u zagrljaj, ležem ponovo pored tebe, zavjesa se ljulja, ljulja se cio stan u ovoj noći koja djeluje poput prve i poslednje u kojoj se volimo.

Podižem prsten i uzimam tvoju ruku, nisi siguran šta radim međutim vrlo brzo shvataš i smiješ se. Dopuštaš sa radošću da ti stavim prsten, tačan je, potpuno saliven. Smiješ se glasom radosti, nevjerice, iznenađenja i zadovoljstva. Voliš me. Srećan si što mi pripadaš i što sam te učinila svojim.

U mraku vidim tvoju ruku i prsten na njoj kako se kreću kroz vazduh, kako me obuhvata u zagrljaj, ovog trenutka moj si u potpunosti. U ovom obredu koji smo odredili sami, otrgli od stvarnosti, ti si moj i ja sam tvoja.

Naša noć se bliži kraju, na vratima sam, odlazim. Na stolici pored kreveta prsten. Pozdravlja me posljednji u mom odlasku.

Večeras smo se tako lijepo lagali da pripadamo jedno drugom. Ovjenčane lažima zatekla nas je istina. Večeras smo se zarekli na vječno izgnanstvo iz snova. Ova laž nas je konačno vratila u stvarnost. Od danas više ne postojimo kao cjelina.

Mnogi će dani proći, poruke će prestati da stižu, a susreti će ostati u prošlosti.

 

Tekst i fotografija: Novaković Olja

%d bloggers like this: