Mirisima lavande umivam ruke, rukavice satkane od snova sanjam, lagano na svaki prst i u sebi razbrajam, za malo pomirenje, za vjenčanje, za najduže putovanje, za putokaz u noći, za najkraću patnju. Malo li je?  A i ne slutiš.

Gdje ovo vodi i gdje je počelo?

Negdje na rubu djetinjstva, u jednoj djevojačkoj sobi, prvi put sam zapisala svoje misli, činilo mi se da sam od tada prešla dug put, sada mi izgleda kao da sam opet na početku. Krug se zatvorio.

Možda bih trebala pisati o ljudima, o nekom od njih, o onom sa suncem u kosi, zmajem na ruci i zvijezdom na čelu. Njega više nema.

Vjerovao je da u sebi nosi gene razuzdanih jezerskih splavara, sa nekih obala prekrivenih trskom poticao je njegov predak, zavodio gradske djevojke svojom grubošću, lako ih uzimao, još lakše zaboravljao, tek nečija baka je sjeme pod srcem svojim u grad odnijela, da se večeras u priču pretoči.

„Kako samo ličimo?!“ , zbunjivalo ga je. Nije znao da u mojim venama teče krv tih istih grubijana, koji su u svakom selu ljubili drugu ženu. Suze su ih djevojačke proklele da ni potomci put svoj u moru patnje ne nađu.

Šta nas je vezalo? Jezerska magla u pogledu, tek naslućen huk vjetra nad trskom u šapatu ili zmaj.

U snovima se mojim odomaćio, u kolibi od pruća čuvao svoju dušu . Dok sam ustajala iz postelje, kosooke djevojke oblačile su mi ogrtač, ogledalo pred kojim sam stajala surovo je oslikavalo trošne zidove i slabo svijetlo. Krenuh rukom ka ramenu i napipah izraslinu, pod mojim prstima je ubrzano rasla i oblikovala se u zelenu figuru, zmaj od žada.

Obavih prste oko njega i izvukoh bodež. ’’Ovo je Zmajevo obilježje’’ pomislih, u srce mi je utonulo, a ovdje ću ga čuvati.

Zašto se toga sjećam?

On je bio Zmaj, a ti si Vuk, pisala sam davno o tebi, prije nego što sam te upoznala, tako sam pisala, a sada si se pojavio, gledaš me i kradeš, a ja ti ne mogu pobjeći.

Ponovo sanjam, ovaj put, u snu, crni kamen na grudi pokušavam utisnuti, do duše da potone, da bol manje osjetim. Crni kamen za zaštitu.  Bojim se ponovo voljeti, jer kad volim, sve sluti na propast.

Tišina mi je najpotrebnija, a najmanje je imam. Miris mora i valovi nošeni jugom da me bude, to je moja potreba. Ponekad, ali samo ponekad,  poželim da pobjegnem daleko.

Razmišljam o njegovim očima, rukama i zašto smo se sreli.

Nametnuti susreti i njihovo značenje, oni utiču na naš život, na neki bizaran način učestvuju u našem odrastanju.

Klub se zatvara. Zmaj me vodi sa sobom u jutarnju izmaglicu, grad jos uvijek spava, rijetki taksisti tumaraju ulicama ili drijemaju na stajalistima. Kuda? Kod prijatelja kojima je noć dan. Stari dio grada, fasada skriva neočekivano, memljive stepenice ovlažene zimskim jutrom. Vrata otvara prozračna plavuša, u izmaglici ili dimu nazirem podrumski stan utopljen u teške draperije koje prekrivaju namještaj i prozore, stil pomalo indijski. Napolju još ne sviće, u prostoriji gore svijeće, tek kroz proreze zavjesa nazire se svjetlost zore. Popićemo čaj, crnokosi mladić će uzeti gitaru, Zmaj će zasvirati na limenoj kutijici crnog čaja.

„Djevojka iz Ipomeje”, moje najdraže sjećanje.

Sakupila sam ja tih sjećanja podosta, i razmišljam kud bih sa njima, kako da ih urizničim i sačuvam prije nego što vjetrovi proteklih dana počnu da ih kovitlaju, noseći ih daleko poput jesenjeg lišća, da ih hladne kiše zime rastope, a kad nestanu, tek će se u novoj travi nazirati mrežice kojima su nekad jedrili sokovi, ali te trave neće ni slutiti da to bijehu nečije dragocjene uspomene.

Duboko urezana melodija, meni značajna i jutarnja izmaglica koja se borila da kroz zastore dotakne vrhove svijeća i zada odlučujući udarac u borbi dana protiv noći.

Sjećati se i sanjati.

 

Pisma iz zaliva ( 7)

Ciklus “Kornjačin oklop” 2010

Tekst i fotografija: Novaković Olja

 

%d bloggers like this: