Iznova pokušavam pronići duboko u sebe, shvatiti zašto se razlikujem od drugih ili zašto drugi misle da se razlikujem.

Zašto da se stidim da se glasno, grohotom smijem, a volim da čujem zvuk sopstvenog smijeha dok se prolama prostorijom u inat svima kojima je mučno slušati kako se oglašava radost?

U zvuku sopstvenog smijeha naslućujem zvonke kikote moje djece. Oslušnem i sigurna sam da čujem eho koji se vraća preko zaliva u mirno jutro, šum školjke sa Crvenog mora koju ljubomorno čuvam još iz djetinjstva i samo zrno tišine koje nosim duboko u sebi, a iz njega se lavina pokreće.

Moja suština je tišina. Tu u grudima gdje počiva, mala kao staklena perla, ali dovoljna da me čini onakvom kakva jesam, da me nosi, vodi, čini me bučnom i prodornom. Podsjećam sebe na pobjesnjeli jugo koji razbacuje talase po stijenama, povlači more u nejednakom ritmu, naprijed, nazad i onda gromko udari o obalu. Na dnu mora, tišina, ona ista koju nosim u sebi, ničim nepromjenljiva, uvijek konstantna i u potpunosti posvećena sebi.

Zaglušujuća buka morskih talasa i spokojna tišina dubokih šuma čine dual u meni.

Ponekad mi se čini da sam slikar i da je moja četikica dahom nadarenim navođena umjela bi bolje prikazati visoke dubove, zagasitu tišinu, duboke šume, vlagu koja lebdi u vazduhu iznad površine trave, izmaglicu koja obavija debla, ali šta sa mirisima, ni pero, ni kist ih ne mogu uhvatiti. Možda uhvatiti donekle, ali prenijeti onome ko gleda, čita, osluškuje.

Udahnem duboko miris planine u rano proljeće, miris zemlje, trave, nagovještaj toplote i naslućujem tek otopljene snijegove koji prožimaju korijenje podamnom.

Šape su mi potonule u mokru šaš, vlažne od dugog trčanja. Šibali me po njušci vjetrovi noći. Trčim dok srce ne postane ludo, a dah više ne može da osvoji vazduh koji mi puni pluća.

Ne mogu da zaboravim. Vjerujem da sam je volio, vjerujem da je bila istinita, a ne samo iluzija.

U njenim prozračnim rukama moja je njuška nalazila mir. Jedna od jezerskih vila, nesposobnih za ljubav, samo za bol, zavodile su umorne putnike i nesmotrene čobane, nalazili bi ih na obali utopljene.

Uplitale su u svoja kola i mlade djevojke, opčinjene ljepotom. Negdje u dubinama jezera njihove plave kose ostale su zapletene u grane davno potonule vrbe, one pod kojom su znale dugo plakati za svojim draganima, jecale su nevoljene, ostavljene. Blijede jezerske prilike nudile su tišinu i utjehu, onu koja dolazi jednom, a zavlada zauvijek.

Dok bi tonule kroz zelenkastu vodu, tek bi naslućivale lice nadvijeno nad njima. Pozdravljale bi se sa poslednjim obrisima sunca koje je sad već jedva prodiralo do njih, tek na trenutak bi pomislile na roditelje. Prekratak trenutak za bolno srce, ne dovoljno da postakne potrebu da se vrate.

Na dnu su nalazile mir, nalazile su tu možda i utjehu, sve su suze sada jezerske vode, ali gubile su mladost, osmjehe, život.

Na dlanovima jedne, vodiča u jezerske dubine, moja njuška je mislila da je našla utočiste.

Nisam mislio da će u crne dubine jezera da me povuče, samo malo svjetla da mi podari, ali ponor u koji me povukla, bio je mnogo dublji. Ponor slomljene duse.

Jurim. Jurim kroz noć. Pokušavam da iz sebe izbacim sve što osjećam. Jurim, jurim. Želim svakim izdahom izbaciti bar malo boli i čini mi se kad se naglo zaustavim da sam zaista prazan i da je moja duša otvorena i čista, ali već sa sledećim udahom, poplava tuge prodire u nju, preplavi sve sigurne luke i potapa tvrđave. Nisam dovoljno jak da zaboravim.

Kažu na sjeveru postoji proročnica, savjeti su joj dobri , a oči blage, ruke izbodene od trnja ljekovitih trava, prikuplja ih vrhovima prstiju da ne ošteti sokove koji će dati snagu bolesnima i vratiti zdravlje otpisanima.

Ponekad provuče prste kroz kosu, zato joj kosa miriše na livadske trave, a glas njen putuje do kraja šume.

Opet sam sanjala.

 

Tekst i fotografija: Novaković Olja

Pisma iz zaliva ( 4 )

Ciklus “Kornjačin oklop”

 

 

%d bloggers like this: