Nisam neki pretjerano društven tip, nisam ni namćor, ljudima se lijepo javljam na ulici i djeluje prijatno dok mi otpozdravljaju, ali nisam od onih popularnih, omiljenih drugarica koje sjede sa svakom komšinicom u kvartu i ogovaraju ostale kod kojih su kafe pile prethodne sedmice.
Na sahrane ne idem, ni na saučešća, onda valjda kao uzročno poslijedični niz ne zovu me ni na vjenčanja, nisam nikome bila kuma, ni vjenčana, ni krštena, na babine ne idem što me oslobađa obaveza i ostavlja još više slobodnog vremena za sve ono što volim da radim.
I onda se jednog jutra porobudiš u samostalnu i nezavisnu ženu koja je u međuvremenu uspijela i brak da stavi u neku fioku i rastereti se u potpunosti. Nemam ja ništa protiv braka, tradicionalno sam odgojena, podržavam brak i podižem djecu, ali neki od nas su neprilagodljivi.
Cijela priča zadobi mračniju stranu, svadbom mog prijatelja.
Na vjenčanje pozovu moje, drug se ženi, stariji, ali odrasla sam uz njih. Mene naravno niko ne pominje, ne guram se da idem, niti se namećem,  ipak, mogućnost za odlazak mi je otvorena. Bila sam na svojoj, mada je nisam ni imala, pa računam na ovu ne moram.
Sasvim slučajno sretnem mladoženju. Sav onako nespretan, ali u transu oko novonastale situacije, preko kase u marketu mi dovikuje da dođem na veselje, prekosjutra.
Prekosjutra?
Ne postoji žena koja se za svadbu spremila za dan. Smišljam šta bih obukla, šta bih odnijela i kako otići sama na tako veliki događaj?
Da li je neko od vas išao nekada sam na svadbu?
Kako izgleda kad žena, na svadbu tradicionalnog tipa krene sama, pri tom nije njena?
Pa ovako:
Obukla sam šta sam imala, ono što svaka žena mora imati u svom ormanu, mala crna haljina, stabilne štikle i tašna po izboru.
U podne kod Opštine.
U žurbi, dan ranije, kupujem poklon, nosim i flašu, naručujem buket. Cvjećarka, mačka starog kova, uspješno prilagođena novom dobu, vrlo britka i ponosita, ne dozvoljava da ga nosim kući. Kaže mi da dođem po njega sređena, neka selo vidi. Tako valjda treba, sama sam, treba da me vide. Nemam izbora nego da poslušam i dalje neprilagođena seoskim načinima.
Jutro je, spremam se, sama šminkam, sama feniram, radosti zrelog doba pustinjačkog života i onako u štiklama već kasneći trčim po buket. Radoznala me pita da joj pokažem šta sam obukla, žena čiji prag nikada nisam prešla, a već niz godina meni skoro i sestra i majka, zadovoljno odobrava izbor i kombinaciju.
Sama krećem u boj, cvijećem naoružana.
Ulazim u moje malo auto i jurim ka odredištu. Jedva nalazim parking. Otrčavam u salu za vjenčavanje. Prazna. Zovem burzera. Premjestili ceremoniju za restoran.
Uskačem ponovo u automobil i krećem dalje.
Parking pun, a plac je nepregledan. Ideja mi se više ne čini simpatična, trebala sam ići sa mojima ili ostati kući. Jedva na štiklama uspijevam da pregazim od auta do betonskog trotoara. Šoder.
Ne mogu iz prve da nađem ulaz, jer je lokal ogroman, a koliko vidim i pun. Virim kroz ulazna vrata. Svi su već došli, dvijesto – tristo zvanica i gledaju sa nestrpljenjem posljednje pridošlice.
Kako izgleda kad žena sama uđe na svadbu, a cjeli se restoran okrene? Jeziv i fantastičan osjećaj. Jedan lijepi miks horora, trilera i romantične komedije.
Sjedaju me za skoro prazan stol na početku sale.  Sjedim, nemam izbora. Sa moje desne strane tri mjesta prazno, sa moje lijeve strane tri mjesta prazno. Amplituda nelagodnosti varira od apsolutnog ushićenja, svadba, svadba, do totalne depresije, nemam sa kim da progovorim.
Jela se iznose, muzika udara, ja izlazim na internet, pregledala sam sve facebook objave, javila se svakome koga sam na chatu našla. Onda sam krenula na Viber i tamo sam se javila kome god je bio spreman da odgovori. Sama žena na svadbi.
Pogleduje selo ispod oka. Pogledujem i ja selo ispod oka. Odavno se poznajemo, dobro se znamo, iako se pravimo da se vidimo prvi put.
Konobar i jedno: „ Izvolite?“ popravljaju dan .
 „Bijelo vino“.
Poslije prve čaše internet više nije tako zanimljiv, ali smaram se i dalje, poslije druge čaše u suprotnom uglu sale vidim drugara, sa ženom sam mu odlična, njega znam oduvijek, a došao sam. Čaša u ruci i put pod štiklu. Mjenjam stol. Treću čašu vina sam sklonila sa strane kad je pijano društvo pokušalo da me popne na isti.
Nikada se bolje nisam zabavila, nikada se nisam toliko ismijala, grlo promuklo, a noge od igranja danima boljele.
Dok skakućem po podijumu, muzičari na razglasu dobacuju: „ Za crnku“, vidi druže, mogu da budem i ljubičasta, ali sam svoja. Svoja!
Kući odlazim među prvima, usijana od ushićenja igre i zadovoljstva. Meni dovoljno.
Sad pojma nemam zašto sam sve ovo napisala, spremiću u Word pa ću sjutra još jednom pogledati kome ova priča ima smisla.
Meni ima. Dokazuje mi da to što sam sama, mene ne čini manje vrijednom, čak mi daje mogućnost da se bolje zabavim, više opustim, manje tračarim i gledam ko je što obukao. Ne gledam ljubavnika, prvog komšiju ili kuma preko stola dok se uspijam uz muža. Niti vučem za rukav bivšeg dečka slučajno zatečenog na istoj svadbi jer sam ostala usjedelica ili sam se nesretno udala svojim izborom.
Oslobađa me odgovornosti prema društvenim normama i daje slobodu da budem ono što jesam, radosna i sretna, opijena srećom para koji se vjenčava i koje volim, opijena srećom djece koja rastu, opijena odrastanjem i sazrijevanjem.
Vino nema veze sa tim, popila sam samo dvije čaše.
‘Ajd u zdravlje!
%d bloggers like this: