Majka je smatrala nebitnom budućnost leptirice, nije ni pretpostavljala da njena promjena u ljudsko obličje može uticati na Grota. Kad se suština vrati nazad u svijet šuma majka bi mogla sačuvati taj mali život jer sa druge strane i trajanja su drugačija.

Ruka se izvukla iz njegove kose i ona je klonula.

„ Rin“, pokušao je dozvati, u strahu da je ne povrijedi nije dozvolio sebi da je dodirne, a ruke su mu gorele od želje da je zagrli, da je ubjedi da će sve biti u redu. Ona je nestajala pred njegovim očima.

Noć se navlačila na grad uz obalu mora, noćne svjetiljke su se palile, a miris algi se ponovo podigao u zrak i davio svojim zelenim mirisom ribe i truleži.

Podvukao je svoju ruku iza njenih leđa, trudeći se da joj ne dodiruje kožu, ali tragovi praha su ostajali na njemu.

Lice joj je bilo sitno, sva je bila prašinasta i blijeda, njemu se činila da je najljepša porcelanska lutka iz izloga najskuplje radnje koju je vidio u gradu.

Da su u šumi, sada bi trčali po planinskim livadama, njegove bi šape gazile travu, a sitne životinje bi uzmicale pred njim. Da su u šumi, ona bi sada spavala u krošnjama drveća ili lutala po obližnjim selima od svjetiljke do svijetljke pazeći da svoja krila ne okrzne o njih. Sreli bi se na proplanku po dogovoru pa do jutra šunjali oko jazbina malih životinja plašeći ih, ali šuma je daleko.

Začuo je glasove, vjetrovi koje je majka vezala za njega amajlijom su se podigli, stigli su pod prozor sa zadatkom. Znao je da neće ući dok ih ne pozove, ali je isto tako znao da ne može zaustaviti slijed stvari koje prirodni tok dešavanja nalaže.

Došli su po nju, ona večeras mora napustiti ovu dimenziju, u grudima je osjetio težak bol, proveli su tako malo vremena zajedno, a u njegove ruke se osjećaj dodira sa njom utisnuo tako duboko, nepovratno duboko i činilo mu se da i sam želi propasti u taj ponor koji se pod njom otvara.

Hoće li je ikada više vidjeti? Oči je otvorila sporo, umirala je za njega sretna, ovaj put, u ovom životu, i ako je poslednji ona je isto sretna, njen mali život ima smisla, dobila je više nego što je u svojim prvim satima života leptirice mogla očekivati.

Dlanom ga je dodirnula po obrazu, par dana stara brada je bila tamna, dodir je ostavljao sjajan prašinasti trag po njoj.

Malo se zakašljala, možda za nijansu smanjila. Želio je da joj se zahvali, ne samo zahvali , želio je da joj kaže da je sretan. Već sledećeg trenutka mu se učinila da je laganija.

Vjetar je kucao na prozor, jednom, pa još jednom, a potom prozor i otvorio.

 Nisu žurili, ušli su poput lakog povjetarca, napravili krug po sobi, potom se vratili do njega i šumeći i šušteči dok se Rin prosipala pod njegovim rukama u prašinu, njihovim prolaskom podizali su je i u mnogim sitnim sjajnim česticama iznijeli u mrak.

U sobi je zavladala tišina i praznina, ostala je samo velika bol, poput one koja ostaje iza najvećih želja.

%d bloggers like this: