Danas kad nas sa svih TV programa i internet stranica kljukaju superbakama koje u kasnim godinama izgledaju kao manekenke zaboravljamo da je to samo šačica žena u odnosu na cjelu planetu koju naseljavamo. Pogledamo oko sebe, upoređujemo se sa vršnjakinjama, gledamo ko je više propao na večeri dvadeset, a ko na trideset godina mature.
Pored svakog izloga se ogledamo, noge se drže i dalje lažu da imamo trideset, sa tijelom vodimo uspješno bitku dobro laže da nam je četrdeset, ni ne znamo više koje smo fitnese, teretane i joge platili da bi ga očuvali, ne idemo pod nož, pogledamo se u ogledalo i istina nas zapljusne u lice. Nismo više mladi.
Nema više tog pudera koji može pokriti bore i sakriti podočnjake, ako ga stavimo previše ličimo na plastične lutke, ivice pudera se vide do ušiju ili na vratu, vrat krijemo ešarpom , osmjehujemo se rijetko svojim, a sve češće porcelanskim osmjehom. Govorimo sebi da ćemo ostariti dostojanstveno, a onda krijući od nas samih čitamo tekstove o žlatnim nitima i kubicima botoksa.
Novo doba nas forsira da se nadmećemo sa mnogo mlađima, vjerujemo da smo uspjeli, jer se neki tek sazreo muškarac okreće za nama, zaboravljamo da njega vuku nagoni, a ne naš zanosan izgled koji više nije tako zanosan. Podsjećamo na ruže koje se bore za dah u vazi, a prve latice su već spremne za pad.
Zaboravljamo da uživamo u djeci koja rastu, svojoj djeci, zaboravljamo da su naše ćerke sada stasale, da je vrijeme da se povučemo sa scene i ostavimo prostora za njih. Njima ne trebamo kao konkurencija, ne smijemo dozvoliti da osjećaju kako se takmiče sa nama, moramo im biti podrška i uzor.
Vrijeme je da se one iscjepane i preuske farmerice ipak sklone sa strane, zaista bolje izgledamo u umjerenijim odjevnim kombinacijama, prošvercovaćemo još poneke pantalone, ali tjelo se mjenja i oblici više nisu isti.
Kupila si novi veš, jedva si izdvojila od plate za njega, probala si ga i zaista ti je tačan, tvoj broj i dobro ti stoji, ushićena ga donosiš kući i probaš ponovo. Ruke nisu više jedre, grudi su usahle u borbi za što manje kilograma, butine gube bitku.
Umorna od dugotranje borbe poželiš da odustaneš, da prestaneš da se farbaš, da počneš da jedeš sve što voliš, da dan provedeš bez treninga i umora, sjetiš se svoje bake koja se sporo vukla po kući, nije bila mnogo starija od tebe sada i pitaš se kako da odustaneš nakon ovoliko truda? A godine se vide.
Razmisljaš o nekim očima koje su ti mnogo značile i bojiš se susreta. Da li će primjetiti nove bore, da li će primjetiti usahle obraze? Nadaš se da ga nećeš sresti, pa i ako nazove odbijaš susret, bolje da te pamti onakvu kakva si bila, imaš osjećaj da umireš za sebe i za sreću.
Vodiš djecu redovno u obilazak kozmetičkih radnji, velike su, biraju za sebe sitnice koje diktira mladost, dođete kući i ona ti kaže :“ Majko, danas sam prvi put vidjela da stariš.“ Ne znaš da li da se onesvjestiš ili ti se učinilo da ti se tlo ljulja pod nogama. Ona primjećuje tvoj užas i pokušava da ispravi izrečenu istinu.
U kupatilu se dugo gledaš u ogledalu, namještaš najljepši osmjeh i najzavodljiviji pogled, ali onog momenta kad gluma prestane svjetla na pozornici iluzije se gase, iz ogledala te gleda žena koja je umorna od borbe za poziciju, umorna da bude mlada, poželjna, u trendu. Želi samo da ostara dostojanstveno u skladu sa godinama.
Skidaš šminku, umivaš se, stavljaš noćnu kremu. Paziš da se ne isprlja jastuk i da se krema ne ulijepi u kosu. Ležiš na leđima, stavljaš ruku na stomak, malo sala koje se može skinuti do ljeta, rukom opipavaš butine, još koju godinu noge neće propasti. Tjeraš sebe na san.
Jutro stiže u trenu. Ona umorna žena koja te sinoć gledala iz ogledala izgleda koju godinu bolje, dovoljno da ti izmami osmjeh i volju za šminkanjem. Biraš najbolju haljinu, glancaš cipele da se sjaje, biraš prsten koji voliš i rukavice, ešarpa će pokriti vrat, sjede se ne vide mnogo sjutra ćeš se ofarbati, farba čeka u kupatilu. U hodniku pred velikim ogledalom okrećeš se par puta oko sopstvene ose.
Još uvijek vjeruješ u sebe, još uvjek kradeš godine, ne lažeš sebe, ali ova igra te pokreće, danas nije dan u kom ćeš odustati.
Kroz glavu ti prolaze riječi koje je doktorica uputila tvojoj kumi nakon operacije štitne žlijezde:“ Od danas, svakog jutra kad uđeš u kupatilo i pogledaš se u ogledalo reci sebi „Dobro jutro ljepotice!“
Pa, dobro jutro ljepotice i nije još vrijeme da odustaneš.
Tekst: Novaković Olja
%d bloggers like this: