Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.
Čuvao je prisebnost .
„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“
Nijemo je klimao glavom, znao je da je zakoračio na pogrešno tlo. Nije želio ni sukob, ni nesporazum. Ni crne sjenke nisu željele trošiti nepotrebno snagu i vrijeme na nesporazum koji može da se pregovorima riješiti.
„Ovdje se više nećeš vraćati“ začuo je ponovo, „pripada nama, pripada nama.“
Ni sam ne zna koliko je puta u sebi ponovio da ga se ne tiče i da je greškom zalutao,  da im rado ustupa sve privilegije i svu odgovornost koju oni žele nad onim što je vidio, spreman da se odrekne i sjećanja na događaj i rupu u pamćenju da ima ako treba, bio je spreman da ponudi tri , i četri svoja sna za razmjenu, ako će pomoći.
Oni koji su ovdje vladali bili su iznad nivoa Starih, u igri su bile svjetla i tamna strana svemira, nije bilo mjesta greškama. Morao se povući momentalno. Zagrebao je ivicu do kojoj nije smio niti prići blizu.
Bio je toliko spreman da zaboravi na sve samo da prestane da nije ni primjetio kako nestaju dok je automobil ulazio u oštru krivinu, jedan pogled u retrovizor mu je potvrdio da ih više nema.
Imao je more do jutra. U hladnom i prljavom sobičku u kom je boravio, na za njega malom krevetu na kom je inače dobro spavao posjetili i dobri i zli. Ono što je tokom noći dobro naučio bilo je ne samo da se snovima može trgovati što je još iz šume znao, već da se kroz snove može putovati kroz portal, ali na kratko.
Pod zvjezdanim nebom u šumi iz koje je potekao na proplanku Stari su se našli pod starim hrastom, prostor je bio ograđen , dobri i zli su sjeli jedni uz druge i dugo u noć kraj vatre razgovarali. Kroz portal je prošao bez dozvole, nosio je previše jaku energiju šume sa sobom, njegov susret ove večeri zaljuljao je oba svijeta i na trenutak porementio ravnotežu. Stari su se bojali šta bi mogao dalje uraditi. Jedni su željeli odmah da se vrati, drugi da se eliminiše, mnogi od njih radoznali kako će se snaći. Cjele noći su se na smjenu pojavljivale u njegovoj sobi sjede i ružne glave dok naposlijetku svi nisu izništali sa prvim zrakama sunca.
Opet je bio prepušten sebi. Sna se jedva sjećao. Stari su vodili igru mimo svih nas, od njih nema pomoći samo poneka ćuška. Majku i dalje nije mogao da čuje, ali znao da je ona osluškivala razgovore i da je upućena u sve što se dešava. Sad mu se činilo da sigurno postoji razlog njegovog prelaska iako se činio slučajan.
Par dana kasnije telefon je ponovo zazvonio, njegov drug nekad kunica zvao ga je da se vide ponovo.
%d bloggers like this: