Barbadar, tako se zvao grad u koji ga je potral prebacio. Primorska luka.  Vlažna zapuštena davila je mirisom okeana i izbačenih algi. Dugo je jeć tu ili se njemu čini tako. Navikao se na ovo tjelo. Prvih dana je krao odjeću koja se sporo sušila na kiši i danima viseći samo njega čekala da preskoči ogradu i uzme je. Pazio je,  uzimao komad po komad noću, da susjedi ne bi primjetili i napravili hajku, neko bi mogao upasti u ruševinu u kojoj se krio i otkriti ga. Vremenom se se sprijateljio sa ljudima, njihov jezik je znao, kad bi mu postavljali pitanja o porijeklu govorio je da je sa sjevera, nisu mnogo zapitkivali, nisu voljeli sjever, hladnoće i planine.
Malo mu je od vještina stečenih u šumi u vučijem obliku moglo pomoći u ovoj dimenziji, naučio je koristiti telefon, automobil, čak i kuvati.
Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju. Ovdje su u pitanju bile ruke široke kao šape ili oči blizu postavljene kao kod ptice, neki su vodili svoj život ne želeći ni da razgovaraju, niti da se vrate kroz portal, neki bi razgovarali sa njim, ali niko nije mogao da mu pomogne ili nije htio.
I onda je sreo njega, u borbi dobra i zla ta mala kunica nikada nije znala da izabere dobru stranu. Loš instinkt, nezreo karakter, naivna duša, ni sada nije bio mnogo drugačiji. Sitan, izgubljen i nasmijan. Slučajno su se sreli, nisu glumili da se ne prepoznaju, ali nisu glumili ni radost. Razmjenili par riječi i bio je pozvan na sledeći susret kroz par dana. „ Da upoznaš neke moje prijatelje“, rekao je. Dugo je svaka rečenica vezana za susret, za stari kraj , unosila nadu za ponovni povratak. To je prećutao.
Automobil koji je vozio bio je vrlo star, to je sebi jedva mogao da priušti i dokumenti koje je uspio da izradi za sebe bili su na ivici prolaznosti, cio je njegov život ovdje je bio na ivici egzistencije, marginalac, ali kao i mnogi drugi njemu slični nije mnogo upadao u oči. Zbog obližnjeg portala ne mali broj stanovnika živio je novim životom, bježeći od strogih šumskih pravila ili obaveza tek obreli su se ovdje u potrazi za boljim životom. Jedni o drugima govorili su ispod glasa ili nisu govorili uopšte, uglavnom su se sklanjali od svih trudeći se da se uklope.
Drugar ga je čekao u dotrajaloj konobi na vodi. Neobično selo tek na nekoliko kilometara van grada činilo je nekoliko niskih kućica i desetak izvora koji su iz zemlje izbijali u podnožju planine plaveći cjeli krajolik čineći ga velikom močvarom koja se ulivala u okean.
Na jedan od tih izvora dolazio je da ispira svoju amajliju nadajući se da će moći da ostvari ponovo kontakt sa svojom majkom. Voda je bila ledena i teška u rukama.
Prijateljev glas trgnu ga iz razmišljanja. Govorio je dugo i mnogo, osmjehom prikrivajući starost i umor. Razgovarali su o prošlim danima i o šumi. Utihnuli su. Čuo se šum obližnjeg potoka, veče se već spustilo na vodu, niodkud, izniknuvši iz izmaglice pojavila se velika leptirica, „ Čija je to majka?“ zapitao se, njegova?
Nije ga čula. Izletjevši iza leđa jednog, proletjevši pred očima obojci, zatim utonuvši za leđima drugog, nije ih ni primjetila. U njihovim mislima još dugo je ostao njen trag. A to stvorenje, negov poznanik, nekada kunica je i dalje pričao o svojim sjajnim novim prijateljima, o borbi dobra i zla i nudio da ih upozna, jer ko zna ko ti može pomoći na putovanju.
Lijeno su ustali od stola zagazivši u noć.
Kuća nije bila daleko. Sa glavnog puta na kom su se još uvjek mogli vidjeti automobili iako je bilo već pusto veče u malom selu, spustili su se na sporedni. Zakoračili su na kamenu stazu obraslu sa obje strane šipražjem. Nije više imao dugu dlaku, ali i sa ovim ne tako snažnim tjelom čovjeka i ovom kožom osjetljivom na svaki trn mogao je osjetiti jezu koja se uvlači u njega.
 Činilo se da zelenilu nema kraja. Zelene boje visokih ograda svojim vrhovima su se utapale u mračne visine neba bez zvijezda. Nije vidio vrata. Možda su se odjednom stvorila na sred žbuna ili ih samo u mraku i loše osvjetljenoj ulici nije primjetio. Nekoliko stepenika niže i bili su pred kolibom. Utabano blato svuda u okviru male bašte ostavljalo je utisak da će sa prvom kišom ovdje biti vrlo prljavo i mokro. Da li je i dalje čuo šum potoka?
Pred kućom je sjedala starica. Prepoznao je stanovnika šume bez obzira na sadašnje obličje, pripadala je tamnoj strani. Kraj nje muškarac, potpuno nesvjestan nje, njenog bivšeg života, pa čak i sadašnjeg okruženja, živio je život skromnog domaćina ne znajuči da u kući ima gosta, doživotno. Između stanara šume i domaćina fizički se mogla osjetiti razlika, kao da su oni u jednom, a on u drugom mjehuru vazduha, on to naravno nije mogao vidjeti, njegova čula su otupljena dugom nezainteresovanošću i ponekom čašicom više.
Starica nije mnogo pitala. On je uglavnom ćutao. Domaćin je skoro spavao u svom uglu. U kući su se čuli ženski glasovi ili se nisu čuli, ali ih je naslućivao.
Želio je da pita za majku za portal, prvi put je bio ovako blizu nekome od Starijih, nekome ko je mogao da mu otvori vrata, ukaže na način da se vrati, ali je čutao. Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom  ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje. Alarm u glavi se upalio, on je taj koji mora odmah izaći, starica se nasmijala, protegla malo bolne noge. Ne zna koliko je vremena prošlo, zarobljen u svijetu ljudi sad se našao zaorobljen u iluziji svog svijeta stvorenog u svijetu u kom trenutno živi.
Ne. Ne. Odmah napustiti ovo mjesto.
Dovoljno promišljen ustao je polako, rekao kako ne želi više da ih ometa, dobro je uradio što ništa nije pitao, ništa nije donio, ništa neće odnijeti, to će mu možda dati šansu da ode. I njegov drugar je uvidio da neke stvari nisu legle kako treba, nije ga forsirao, nasmijao se tužno ni ne shvatajući situaciju koja se stvorila. Okrenuvši se prema starici dobili su dozvolu da odu.
Pred kapijom je odahnuo, ali kada se okrenuo prema šipražju nije vidio ni druga, ni kapiju. Nije se iznenadio, nastavio je kamenom stazom, činila se mnogo duža nego kad je dolazio, a iz tog mraka nikako da izbije na čistinu, pogriješio je, nije bio sam, crne sjenke su ga pratile.
Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.
Čuvao je prisebnost .
„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“
Nijemo je klimao glavom, znao je da je zakoračio na pogrešno tlo. Nije želio ni sukob, ni nesporazum. Ni crne sjenke nisu željele trošiti nepotrebno snagu i vrijeme na nesporazum koji može da se pregovorima riješiti.
„Ovdje se više nećeš vraćati“ začuo je ponovo, „pripada nama, pripada nama.“
Ni sam ne zna koliko je puta u sebi ponovio da ga se ne tiče i da je greškom zalutao,  da im rado ustupa sve privilegije i svu odgovornost koju oni žele nad onim što je vidio, spreman da se odrekne i sjećanja na događaj i rupu u pamćenju da ima ako treba, bio je spreman da ponudi tri , i četri svoja sna za razmjenu, ako će pomoći.
Oni koji su ovdje vladali bili su iznad nivoa Starih, u igri su bile svjetla i tamna strana svemira, nije bilo mjesta greškama. Morao se povući momentalno. Zagrebao je ivicu do kojoj nije smio niti prići blizu.
Bio je toliko spreman da zaboravi na sve samo da prestane da nije ni primjetio kako nestaju dok je automobil ulazio u oštru krivinu, jedan pogled u retrovizor mu je potvrdio da ih više nema.
Imao je more do jutra. U hladnom i prljavom sobičku u kom je boravio, na za njega malom krevetu na kom je inače dobro spavao posjetili i dobri i zli. Ono što je tokom noći dobro naučio bilo je ne samo da se snovima može trgovati što je još iz šume znao, već da se kroz snove može putovati kroz portal, ali na kratko.
Pod zvjezdanim nebom u šumi iz koje je potekao na proplanku Stari su se našli pod starim hrastom, prostor je bio ograđen , dobri i zli su sjeli jedni uz druge i dugo u noć kraj vatre razgovarali. Kroz portal je prošao bez dozvole, nosio je previše jaku energiju šume sa sobom, njegov susret ove večeri zaljuljao je oba svijeta i na trenutak porementio ravnotežu. Stari su se bojali šta bi mogao dalje uraditi. Jedni su željeli odmah da se vrati, drugi da se eliminiše, mnogi od njih radoznali kako će se snaći. Cjele noći su se na smjenu pojavljivale u njegovoj sobi sjede i ružne glave dok naposlijetku svi nisu izništali sa prvim zrakama sunca.
Opet je bio prepušten sebi. Sna se jedva sjećao. Stari su vodili igru mimo svih nas, od njih nema pomoći samo poneka ćuška. Majku i dalje nije mogao da čuje, ali znao da je ona osluškivala razgovore i da je upućena u sve što se dešava. Sad mu se činilo da sigurno postoji razlog njegovog prelaska iako se činio slučajan.
Par dana kasnije telefon je ponovo zazvonio, njegov drug nekad kunica zvao ga je da se vide ponovo.
%d bloggers like this: