Barbadar, tako se zvao grad u koji ga je potral prebacio. Primorska luka.  Vlažna zapuštena davila je mirisom okeana i izbačenih algi. Dugo je jeć tu ili se njemu čini tako. Navikao se na ovo tjelo. Prvih dana je krao odjeću koja se sporo sušila na kiši i danima viseći samo njega čekala da preskoči ogradu i uzme je. Pazio je,  uzimao komad po komad noću, da susjedi ne bi primjetili i napravili hajku, neko bi mogao upasti u ruševinu u kojoj se krio i otkriti ga. Vremenom se se sprijateljio sa ljudima, njihov jezik je znao, kad bi mu postavljali pitanja o porijeklu govorio je da je sa sjevera, nisu mnogo zapitkivali, nisu voljeli sjever, hladnoće i planine.
Malo mu je od vještina stečenih u šumi u vučijem obliku moglo pomoći u ovoj dimenziji, naučio je koristiti telefon, automobil, čak i kuvati.
Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju. Ovdje su u pitanju bile ruke široke kao šape ili oči blizu postavljene kao kod ptice, neki su vodili svoj život ne želeći ni da razgovaraju, niti da se vrate kroz portal, neki bi razgovarali sa njim, ali niko nije mogao da mu pomogne ili nije htio.
I onda je sreo njega, u borbi dobra i zla ta mala kunica nikada nije znala da izabere dobru stranu. Loš instinkt, nezreo karakter, naivna duša, ni sada nije bio mnogo drugačiji. Sitan, izgubljen i nasmijan. Slučajno su se sreli, nisu glumili da se ne prepoznaju, ali nisu glumili ni radost. Razmjenili par riječi i bio je pozvan na sledeći susret kroz par dana. „ Da upoznaš neke moje prijatelje“, rekao je. Dugo je svaka rečenica vezana za susret, za stari kraj , unosila nadu za ponovni povratak. To je prećutao.
Automobil koji je vozio bio je vrlo star, to je sebi jedva mogao da priušti i dokumenti koje je uspio da izradi za sebe bili su na ivici prolaznosti, cio je njegov život ovdje je bio na ivici egzistencije, marginalac, ali kao i mnogi drugi njemu slični nije mnogo upadao u oči. Zbog obližnjeg portala ne mali broj stanovnika živio je novim životom, bježeći od strogih šumskih pravila ili obaveza tek obreli su se ovdje u potrazi za boljim životom. Jedni o drugima govorili su ispod glasa ili nisu govorili uopšte, uglavnom su se sklanjali od svih trudeći se da se uklope.
Drugar ga je čekao u dotrajaloj konobi na vodi. Neobično selo tek na nekoliko kilometara van grada činilo je nekoliko niskih kućica i desetak izvora koji su iz zemlje izbijali u podnožju planine plaveći cjeli krajolik čineći ga velikom močvarom koja se ulivala u okean.
Na jedan od tih izvora dolazio je da ispira svoju amajliju nadajući se da će moći da ostvari ponovo kontakt sa svojom majkom. Voda je bila ledena i teška u rukama.
Prijateljev glas trgnu ga iz razmišljanja. Govorio je dugo i mnogo, osmjehom prikrivajući starost i umor. Razgovarali su o prošlim danima i o šumi. Utihnuli su. Čuo se šum obližnjeg potoka, veče se već spustilo na vodu, niodkud, izniknuvši iz izmaglice pojavila se velika leptirica, „ Čija je to majka?“ zapitao se, njegova?
Nije ga čula. Izletjevši iza leđa jednog, proletjevši pred očima obojci, zatim utonuvši za leđima drugog, nije ih ni primjetila. U njihovim mislima još dugo je ostao njen trag. A to stvorenje, negov poznanik, nekada kunica je i dalje pričao o svojim sjajnim novim prijateljima, o borbi dobra i zla i nudio da ih upozna, jer ko zna ko ti može pomoći na putovanju.
Lijeno su ustali od stola zagazivši u noć.
Tekst: Olja Novaković
%d bloggers like this: