Željela sam da mi ispriča sve što se desilo tog ljeta. Nismo se vidjele dugo zanimalo me sve vezano za nju, dugo se znamo, najbolje smo drugarice svaku sam njenu riječ  upijala poput pustinjaka željnog kiše. Nadala sam se da je upoznala nekog novog, nekog ko će je učiniti sretnom, nekog ko će pomoći da zaboravi na loše dane.
Smješi mi se zagonetnim osmjehom u kom ne mogu protumačiti ni dobro ni zlo, izgleda mi smireno, a lijepa je uvijek bila.
Upoznala ga je preko interneta, bio je zgodan, činilo joj se da nema pravo da bude izabrana od takvog muškarca, dugo su se dopisivali, siguran u sebe, poslovan, razveden. U njenim očima je ostavljao sliku muškarca koji zna brinuti o sebi i o drugima.
Odbijala je dugo da se vide. Smije se, kaže mi :„Znaš kakvi su oni, ne možeš im vjerovati, na internetu svi imamo druga lica.“ Klimam glavom potvrdno čekam ostatak. Nakon par mjeseci dogovorili su se da odu na piće, na pola puta između dva grada.“ Zaista je bio nešto posebno“, sjetan osmjeh joj na trenutak obasjava lice.
Prisjeća se načina na koji je bio obučen, čak se sjeća i obuće. Iz kratkih rukava toga ljeta niz njegove ruke su klizile diskretne tetovaže, u njima je vidjela simboliku njihovog susreta, simbole dobra, čistote, jedinstva, svega onoga u šta je sama vjerovala.
U njegovom crnim kovrdžama prepoznavala je željenog partnera, maštala u trenutcima dok on u tišini ispija kafu o mogućem zajedničkom životu i kao svaka žena pokušavala da procjeni kakav bi otac mogao biti.
„Rastali smo se kao prijatelji, smijali smo se mnogo, poljubio me u obraz kada je otišao, činio mi se tako savršen.“
Neko vrijeme se nisu čuli , a onda je prepiska krenula ponovo, bojala se ishoda, željela je da sačuva kontakt, bojala se da ne bude iskorištena i ostavljena, ali davala sebi šansu da povjeruje da je zaista želi, baš nju, on baš takav.
Možda je prošao i mjesec, dva, javio se da je u njenom gradu. Naravno da želi da se vidi sa njim. Letjela je niz stepenice bojeći se da će se strmoglaviti niz iste u žurbi. Stigla je na zakazano mjesto, treptala je od uzbuđenja.
Gledam je, spušta pogled :“ Kad sam ga vidjela nisam mogla vjerovati da takav muškarac čeka mene.“
Još jedna kafa, ovaj put pruža joj ruku preko stola da je dodirne, smije se, pita je da odu kod njega.
„ Šta god da uradim znam pogriješiču.“ govori mi. Znam te misli, ako ode pogriješiće, ako ne ode, pitaće se zašto je sebi uskratila šansu da pokuša, možda i upropastila mogućnost za nešto konkretno, već mjesecima ovo traje, predugo. Predugo je sama, željna je pažnje, a njegov osmjeh je tako blag.
Sjedaju u auto i vozi je. Sat, dva iz grada u grad. Prvi poljubac razmjenjuju u automobilu, sve vrijeme vožnje drži njenu ruku u svojoj. Topla i snažna ruka kojoj se vjeruje. Misli da se zaljubila. Srce joj lupa i sretna je.
Pred zgradom na trenutak se koleba, on se osmjehuje, ulaze u stan. Sa vrata počinju da se ljube i on je polako vuče ka spavaćoj sobi.
Uputila mi je kratak sramežljiv pogled, pogledala u svoje ruke na krilu, popravila nježni prsten na lijevoj ruci koji se zarotirao i centrirala kamen na sredinu, onda je podigla pogled i gledala u prazninu, bezizražajno, negdje u daljinu koja ne postoji.
Stan je bio uredan, namješten sa ukusom, udoban namještaj i slike djece, nije bilo ženskih stvari, izgledalo je da ne laže, razveden i djeca ga često posjećuju.Slike poznatih slikara su gledale na nju sa zidova. Za svako poštvanje.
„Bio je jako nježan, ljubio me polako i skidao polako, govorio je da nećemo žuriti“. Verovala mu je.
Krenulo je polako i nježno, opuštala se, polako disala i nekako u trenutku sve se promjenilo. Postajao je grublji.
„Govorila sam mu da me boli“. „ Boli me. Boli me.“ Nije prestajao, bio je sve grublji. Nije mogla da se izvuče iz njegovog zagrljaja, bio je mnogo veći i mnogo jači od nje, na smjenu je vikala i molila da prestane, nije prestajao. Na trenutke od bola joj se vrtjelo u glavi. „Boli me, ponavljala sam.”, a glas joj je utihnuo na usnama. „Prestao je tek kad je vidio krv na rukama i posteljini, pa ni tada, samo je na trenutak zastao i nastavio.“
„Nisam se više otimala, žejela sam da umrem tu odmah, na tom istom mjestu.“ Ne sjeća se više ni da li je boljelo, sjeća se samo da je ponavljala sebi da je sama kriva.
Kriva što je željela biti sretna? Kriva što je vjerovala?
Kad je završio, ustala je, otišla u kupatilo, krv je i dalje tekla, imala je jake bolove, obukla se. Željela je kući. On se ponašao kao da je sve u redu, ona nije mogla da sjedi od bolova. Stajao je između nje i zaključanih vrata.
Ponudio joj je da im spremi da jedu. Željela je kući. Sjedala je bez pomjeranja na kauču u bolovima  i razmišljala da li će krv procuriti na površinu na koju sjedi. On je mirno spremao obrok.
„ Ne sjećam se koliko je trajalo, izugubila sam pojam o vremenu, samo sam htjela da što prije bude gotovo, bojala sam se da me neće pustiti.“
Stavio joj je tanjir u krilo, u tišini su jeli , njoj je svaki zalogaj ostao zaglavljen u grlu. Ne plače. Ne paniči. Mrtva je. Samo želi kući.
On odlaže tanjire i oblači se. Otključava vrata i svijetlo joj liči na slobodu. Ugruvana i u bolovima jedva sjeda u auto, ne daje glasa od sebe, on ćuti.
Vozi je, ne ljubi je, ne drži joj ruku u svojoj. Oboje ćute. Sve vrijeme razmišlja da li će krv procuriti na sjedište auta. Ostavlja je ispred zgrade , razilaze se u tišini.
Sjutradan odlazi ljekaru. On želi da prijavi slučaj, ona ne zna ni šta da prijavi. Dobrovoljno je otišla u stan, ali ono što joj se tamo desilo svirepo je i surovo. Pročuće se i ljudi će je osuditi. Ljekar negoduje, ona ćuti.
Vraća se kući. Boli je duša najviše. Ispričala je meni i nikome više nikada.
Ćuteći je zaštitila silovatelja, ćuteći mu je omogućila da svoje zlodjelo ponovi.
Gledam je i razmišljam o tom muškarcu koji ima majku, sestru i ćerku, o tom čudovištu, a ona mi još tiše kaže : „ Nije me nikada nazvao da me pita kako sam.“
A ti, šta si ti prećutala?
Tekst: Olja Novaković
%d bloggers like this: