Šuma je bila njegovo igralište, velika, nepregledna. U dugim popodnevnim satima znao se dosađivati hvatajući čeljustima mušice u letu, zubi bi tupo klapnuli, a mušica lako izbjegla smrtonosnu klopku i igra se nastavljala. Znao je juriti leptira do kraja proplanka ili pokušavati  šapama uhvatiti pticu sletjelu po zrnevlje. Toga dana je lutao duže nego inače.

Izašavši na čistinu pred njim se otvori jezero.

Nije ranije dolazio u ovaj dio šume, ali sjeća se upozorenja da ovamo ne zalazi. Pričalo se među stanovnicima ovog zelenog kraja kako je jezero prokleto, nastalo od suza davno ostavljenih i zaboravljenih djevojaka, gonjene daleko od onih koji ih nisu željeli, dolazile su ovdje u najdublje srce gore oplakujući sebe i svoj usud, dugo bi plakale u noć, a suze bi se sa prvim rosama spajale i tvorile malo jezero.

Vremenom mnoge izgubljene duše saznale su za ovo mjesto i u njegovoj tišini nalazile utjehu, među svojim po nesreći  sestricama, osjećale su se sigurnima. Dolazile su iz najudaljenijih krajeva, mlade, jedre, odbačene, očiju isplakanih tugom, savijale se nad jezerom i djelile sa njim svoju bol, nevoljene, neželjene, mnoge sa sjemenom začete ljubavi pod srcem, u njegovim dubinama nalazile svoj mir, svoju tišinu, svoj dom.

Kad suze uguše potrebu duše za vazduhom i ljepotom sunca prepuštale su se u plavetne, potom modre do mračnih dubina, zauvijek napuštajući ovaj svijet.

Pod krošnjom jedne vrbe potražio je hlad od popodnevne trke za leptirima. Možda je usnio, možda je zaspao, pod prelamanjem svjetla kroz lelujave kose vrbe učinilo mu se voda na površini se zamreškala.

Ustao je i bliže prišao jezeru. Nadvivši se nad plićakom već je šapom upadao u vlažan pjesak. Vidio je samo svoj odraz. Nije ga uplašilo kad su iz vode izvirili nježni bijeli prsti, potom malena skoro dječije nježna šaka i pomilovala ga po njušci. Osjetio je samo bolnu tugu, duboki mir i pomirenje sa trenutkom.

Sitna ruka sa njegove njuške pored prevoja oka sve do ušiju povlačila je vlažnu i toplu brazdu nježnosti otkrivajući dio podlaktice, oblo rame i mirno čelo sa prelijepim krupnim očima boje modrine šumskog jezera, mile i tamne, dok se niz kosu prosipao mokri vijenac skoro uvelog poljskog cvijeća.

Druga ruka mu se uvlačila pod vrat. Neprimjetno je koračao dublje u jezero. Tanjušna odora jezerske prilike prelivala se površinom vode, u zagrljaj sve topliji i iskreniji  tonuo je. Da li je to ljubav prema nerođenom djetetu, ljubav majke prema izgubljenom čedu, ljubav dragane za željenim, sve ono što samo žena može da nosi u sebi?

Voda mu je dosezala do njuške, do očiju. Nije znao da je sunce i dalje sjajno i toplo, sve se prometnulo u nebesko plavetnilo, ruke su ga vukle, bio je izgubljen za stvarni svijet, izgubljen za sebe i za sve one koje je volio.

Da ne postoji  iskra tuge koja je začeta davno u djetinjstvu utemenjena na prijekom i često hladnom pogledu njegove majke, da li bi bio doveden na obale ove otjelotvorene patnje, u jezersko okno?

Bjeličasta prilika nije izgledala kao da tone, a vukla ga je dublje u sve mračnije vode nepreglednih modrina.

Vrisak koji mu se učinilo da čuje prolomio se mislima. Trgnuo se. Počeo se otimati.

Majka je daleko u svojoj pećini osjetila opasnost. Dozivala ga je da se probudi, da se otrgne.

Mogao je vidjeti  kako ona svoje oči podiže ka tavanici pećine sa koje se cijedila voda, putem vode ga je dozivala oslanjajući se na hrastov štap kojim je podno svojih stopala uz viku iznova udarala. Vazduhom se lupa u ritmu  prolamala, a kapi koje su se slijevale niz zidove su podrhtavale, što od udara, što od njenog glasa.

Gušio se. Blijeda prilika je još dublje uvukla prste u njegovo krzno. U smrtnom ropcu su pogledi su se sreli. Zakleo je poslijenjim sunčevim zrakom koji ga je ispratio na ovo putovanje u dubine da ga pusti, da će joj uzvratiti dobrim, neka poželi, on će ispuniti. Razgoniće znatiželjne životinje oko jezera, zabraniće i pticama da se gnijezde u granama jezerskih vrba. Zaplašiće čobane da ne prilaze bliže.

Ruke su popustile, oči su se dugim trepavicama oborile, mjehuri vazduha su kroz vodu počeli lebdjeti, u njima su se oblikovale mnoge slike. Večeri u kojima se uz vatru prede i pripovjeda, posjela i kosidbe, video dragu i dragana, poljsko cvijeće i osmjehe. U jednom od balončića kućni prag i roditelje, u sledećem rastanak sa voljenim, haljine koje je sama  šila i krila pred ukućanima i bijeg u šumu. Noći koje su bile hladne, uzaludna dozivanja , hladnoću i mjesec  nad njom, koji je navodio ka jezeru.

Voljeni je nije tražio, roditelji su je živu oplakali, sestrice jezerske prihvatile. Kada se voda umirila samo jedan je mjehur nosio sliku.  Dječije cipelice.

Obećao je. Obećao je makar ga seljani ubili misleći da je došao u pokolj ovcama, ukrašće za nju najljepše papučice sa seoskog nekog praga i donijeti na jezero. Ako treba ući će i u ciganske čerge rizikujući u kavez da ga zatvore, obići će staje i poljane, prevariće i čobanče mlado, u berbi zavući u najbliži žbun i vrijebati, ali donijeti obećano. Sa tim mislima ona se prometnu u jezersku dubinu, a on započe plutnje ka površini  nadajući se da nije prekasno i da će se na vrijeme izvući.

Uzdah je bio veći od njega samog, činilo mu se da pluća neće postići toliko nagao priliv vazduha, borio se plivajući do obale koja je sad bila daleko. Oko njega se pojavila na površini providna i tanka tkanina, tanka poput mrene. Ne zna da li je kroz nju plivao ili ga je ona nosila, ali izbio je na pjesak skoro se bacivši  iznemogao u plićak.

Mogao je i dalje da osjeti na njušci toplinu djevojačkog dlana, a u grudima su ga gušile mnoge boli i mnoga tugovanja, bolni tragovi potonuli u jezerske dubine sada ožiljci duboki na njegovoj duši. Sazreo je kroz njihove patnje kroz njihova nadanja, u jednom tonjenju je isplivao na površinu svoje zrelosti.

U plićaku oko njega plutalo je uvelo poljsko cvijeće.

Bilo mu je mnogo jasnije zašto seljaci ovamo ne zalaze, a mnoge šumske životinje izbjegavaju ovo mjesto, čak i one koje ga mogu preletjeti.

 

Majka će se jako ljutiti, a cipelice gdje će naći?

 

Tekst: Olja Novaković

%d bloggers like this: