Čuo je za dimenzije, nisu bile nepoznanica u njihovoj šumi, portali koji su vodili u drugi svijet isti onaj iz koga je dosla njegova majka, sada skrivena od pogleda obitavala je u memljivoj pećini.

U ovoj šumi su vladale životinje, sa druge strane portala su ljudi. Ko je prvi put prelazio iz dimenzije u dimenziju nije znao. Da li će ostati u sopstvenoj formi ili će ga portal izmjeniti pri prispjeću na drugu stranu isto je bilo nepoznanica. Njegova majka je bila jedna od rijetkih koja prešavši u ovu dimenziju nije promjenila svoj oblik, zato su je stanovnici šume uvijek sa podozrenjem gledali, on se ovdje iz ljubavi nje i konjanika rodio u obliku vuka, sada je trebalo da pređe granicu po prvi put.

U pitanju je bio napušteni hotel na ivici jezera, zaostao iz nekog drugog doba, prenešen nekim pokušajem dimenziske interakcije, neuspijele, tek obje su strane zaboravile jedni na druge, rijetki su prelasci ovih dana, skoro da to više niko ni ne radi,  samotan, usnuo i napušten plašio mlade šumske životinje, neupućene u raniju istoriju.

Ulaz sa jezera je, u stvari, izlaz na plažu. Stakla su bila i dalje na mjestu, ali je velika praznina zjapila iz same unutrašnjosti,praznina neposjećenosti i zaboravljenosti, kroz providna vrata je ušao u hol. Nekad korišten namještaj uredno je složen u središnji prostor i tako ostavljen, ne može reći da je bio zapušten, srušen ne sigurno, ni pauci nisu zaposjeli ove prostorije nazvavši ih svojim posjedom, vrata su se teško otvarala tako je unutrašnjost ostala zaštićena od okolnih žitelja. Biljke u saksijama davno su uvenule bez vode u suvom prostoru, prozori sa spoljnje strane izgubili sjaj. Hol prostran, napunjen enterijerom, mnogi kreveti i vitrine nasloženi jedni na druge činili su neobičan spomenik prošlim danima i nečijoj zaboravljenoj ideji.

Uz stepenice popeo se na prvi sprat. Ušao je u prvu sobu, pa sledeću, prazne, bez namještaja, zjapile su kao otvorena prazna usta medvjeda, ulivale su strah od nepoznatog. Beton na koji njegove šape nisu navikle ledio mu je tvrde jaštučiće naviknute na travu ili blato. Planirao je ići do krova mada nije znao da li je izlaz moguć, neko je pričao da su ljudi u poslednjem dolasku pokušali metalnom šinom otvoriti staklena vrata na krovu, bojali su se, ako staklo pukne, da će zauvijek ostati zarobljeni u ovoj dimenziji pa su odustali.

Na pola stepeništa do drugog sprata iznenadila su ga ogledala, prošao je pored njih gledajući kako se njegovo obličje u njima deformiše dok je prolazio. Prepoznaje sebe, vidio je svoj odraz u jezeru, znao je, nije se plašio, ali učinilo mu se da u tom obrisu ogledala vidi i druga lica, druge oblike, možda samo sjenke. Taj prizor mu je probudio interesovanje.

Vratio se niz stepenice iako je već zakoračio na sledeći sprat. Stao je pred jedno od ogledala. Slika se na njemu blago talasala. Šapom je zagrebao po glatkoj površini, vuk na ogledalu nije podigao svoju šapu, samo je nijemo posmatrao sa druge strane. Tek kad se odmakao da sagleda bolje sebe i onaj u ogledalu se udaljio. Opet je prišao, podigao šapu oslonivši je na hladno staklo, vuk sa druge strane ga je u tišini posmatrao ne pomjerajući se. Možda je trepuno i onaj drugi je trepnuo, taj treptaj je potrajao čini mu se duže od trenutka.

Otvorio je teško oči kao da su mu se trepavice lijepile jedna za drugu, ležao je na podu, ispružio je šapu da se osloni na nju, ali to više nije bila šapa. Portal je radio.

Tekst: Olja Novaković

Ilustracija: Iva Mandić

%d bloggers like this: