Svim onim noćima u kojima su moja pitanja za tobom gradom lutala.
Jutrima u kojima nije bilo zajedničkih buđenja.
Nerođenom djecom čija imena nismo birali.
Ukroćenim željama, proračunatim susretima.
 
Svakim “šta će drugi reći” i ponekim “šta će moji reći” , možeš dodati tome i “drugovi su rekli”.
Za koga živjesmo ovu ljubav pitam se ponekad, krijući je od nas samih sakrivajući je od drugih?
 
Sanjali smo bolje nego što smo voljeli, a voljeli smo mnogo više nego što smo pokazivali, a tek krili, tu smo najbolji.
I onda je mrak skrivanja pojeo sam sebe.
 
Čime da te zakunem da me više ne voliš?
 
Ujedima u svitanja. Šaputanjima na plažama. Osmjesima u mimohodu. Dodirima ispod stola. Dahom ljubavnika. Osvetom krvnika koji rovariše po našim skrivanjima.
 
Ponekom tugom. Mnogim pismima. Dalekim putovanjima. Brodovima. Odlaženjima i ostajanjima. Dugim čekanjima i povremenim nestajanjima.
 
Čime danas da nestaneš sjutra?
Tekst i fotografija: Olja Novaković
%d bloggers like this: