Prkoseći priznajem poraz.

Promišljanjem postulata pripremam put.

 

Paralelno poimanju paradoksa

prihvatam prazninu psihe

potpuno promašene.

 

Primorana proračunima

praznim parčiće polomljenog porcelana

prateći pritom položaj pukotina.

 

Ponekad posustanem, pokušavam pronaći,

prave poteze primjeniti.

 

Počesto poglede prašinom pospem,

padam, pobjeđujem,

pustam pitke pritoke propasti

pod pokrivač.

 

Poslije pira potonem plitko,

plivam polako

potpuno posvećena praznini.

%d bloggers like this: