Sjedimo dvadeset godina kasnije jedno pored drugog. Praznina ispunjava prostor među nama. Govoriš mi kako si me volio, razmišljam koliko si me povrijedio razdirući moju utrobu bolom koji me i danas prati. Tišina je u tebi. Tišina je u meni. Oboje smo sada odrasli, dvije su decenije duge, oboje smo postali uspješni i ostvareni ljudi, a praznina ispunjava prostor tamo gdje smo jedno drugom šaputali. Vrijeme je izbrisano, ljudi, predjeli, prostori, događaji sve je prestalo da postoji onog trenutka kada smo sjeli jedno blizu drugog.

Ne dodiruješ me, skoro da me ne gledaš, riječi izgovaraš u suprotnu stranu kao da otpuhuješ dim cigarete daleko od nepušača. Da li se pribojavaš da će mi naškoditi ono što izgovaraš? Da li pokušavaš da odagnaš od sebe, odbaciš što dalje od mene ono što osjećaš ili ono što govoriš. I pušači znaju da ih truje dim cigareta, da li tebe truju riječi kao što se ti plašiš da mogu otrovati mene?

Čudiš se osobi u koju sam odrasla, zapitkuješ me o načinu na koji sam pregurala život, pitaš se da li sam oduvijek takva bila. Zaključujemo da me ne poznaješ, zamisli, zaključujemo zajedno. Samo tri susreta u jednoj godini i dvadeset kasnije punimo, ovdje pod krošnjom ovog drveta čiju vrstu ne mogu da utvrdim, jedno drugo bolom. Dogovor je da sjednemo na osunčani dio terase, a nosimo oblak nad sobom, garav i crn kao mnoge riječi kojima me boliš. Izgovaraš li ih da bi povrijedio mene, ili ih izgovaraš da bi povrijedio sebe?  Koliko bi lakše bilo kada bi ljudi govorili ono što misle.  „Volim te, nedostaješ mi, čekam sve ove godine da budemo ponovo zajedno, ti si moja sretna zvijezda , bez tebe sam prokockao život.“

Takve riječi ne nalaze put do mojih ušiju. Nema melema za moje srce i za moju bol. Boliš me prošlim sjećanjima, nedoumice kojima prljaš naše uspomene prodiru duboko i ubijaju svaku želju za tobom. Ne dodiruješ me. Pitam se kako možeš biti tako hladan, kako možeš pričati o ljubavi, a gledati u stranu. Na trenutak prekrstim nogu preko noge, jesen je i ispod čizama još nosim kratke čarape, između kraja pantalona i sokne otkriva se par centimetara potkoljenice, malo gole kože u ovom prohladnom danu blesnulo je na suncu.

Primjećuješ, ćutiš, gledaš. Primjećujem, ćutim, gledam

Samo trenutak i kažiprstom desne ruke dodiruješ to malo osunčano parče kože iznad kratke čizme. Tek malo iznad zgloba. Ne uzimaš me za ruku, ne dodiruješ mi lice, ne sklanjaš kosu sa očiju, dodiruješ to osvjetljeno mjesto, kao plašljiva životinja koja njuši tek donešen obrok. Prevruće? Prehladno? Može li me povrijediti, oštetiti, otrovati?

Dakle, želiš dodir?! Znaš da nemaš pravo na njega i sjediš potpuno otuđen, u položaju koji ničim ne pokazuje da želiš biti tu, a opet, taj sunčev odbljesak na parčetu kože privukao je tvoj dodir.

Ohrabrena čekam svoj trenutak.

Razgovor se nastavlja, ponovo vrtimo dane provedene u poslovima, ljubavima, prepričavamo anegdote, razgovaramo o ljudima. Ponovo gubim tebe, ponovo gubiš sebe.

Nanovo pronađeni u svom starom životu vraćamo se svakodnevnim navikama.

Nestalo je sunca, a sa njim je utihla i nada za nove susrete.

Autor teksta: Olja Novaković

Hits: 48