Čime kažnjavamo jedno drugo, moja inspiracijo, u ovom modernom dobu kada nas boli svaka neodgovorena poruka? Čime da pobrišem tvoje osmjehe koji bole me i čime da zamjenim tvoje dodire koji se urušavaju u moje uzdahe sve dok te ne zaboravim?

Nervira te što te ne pratim, na internetu smo svi pratioci besmisla. Ne pratim, jer ne mogu da gledam tvoje osmjehe koje djeliš sa drugim ljudima, ne mogu da gledam tvoje ruke na ramenima drugih žena.

Boliš me svakom novom slikom koju postaviš i vidim da si sretan, sretan bez mene. Govoriš mi da ti mnogo znači što nisam ljubomorna. Iskusna, odrasla žena koja je prevazišla trivijalne sitnice kao što su pripadnost i ljubomora, a ja samo dobro podnosim da bol što mi ne pripadaš.

Možeš iznova varati da me voliš, možeš iznova lagati da sam posebna, želim vjerovati da sam voljena, jer bez tebe su moja postojanja besmislena.

I opet internet predstavljanja. Bojim se tvog zida kao zmije ispod kamena. Sigurna sam daleko od njega i  pogleda na tvoju stvarnost. Lažem sebe da me ne zanima, lažem sebe da mogu da podnesem. Dugo izdržavam. Onda mi dođeš, voliš me, u svakom tvom uzdahu prepoznajem nas, u svakom tvom pogledu prepoznajem našu prošlost, u svakom osmjehu nadam se budućnosti, a onda odeš. Bez mene. Zauvijek ili za kratko.

Srušim se.

Ne volim više voljeti. Ne želim više pripadati. Teško dišem. Slabo jedem. Umirem u svakodnevnom nedostajanju.

Javljaš se ili ćutiš. Bole poruke na koje ne odgovoriš, raduju sve one koje nose tvoje kratke rečenice. Tek malo se stabilizujem, manje te ima, u jednom trenutku umiri se stvarnost za oboje. Učini mi se da sam sad već snažna, mislim, dugo je vremena prošlo od prvog vina na plaži koje smo podjelili , i kažem sebi ja to mogu.

Uđem na tvoj profil i noge prestanu podnositi moju težinu. Zagrljen. Zagrljen. Zagrljen. Zabadaju se slike kao oštrice u srce. Kakva glupa ideja je bila pogledati u tvoju stvarnost?! Da li je ovo stvarnost? Osmjesi djevojaka koje zapravo ne poznaješ? Igra na internetu koja nas čini važnijima, boljima i vrijednijima u očima ljudi koji nam nisu važni?

A ja samo želim da te volim na starinski način.

Ne želim znati šta radiš kada nisi sa mnom. Uvid u šta nam daje internet? U laž. Zašto moram znati za svaki tvoj korak, svaku popijenu kafu, svako novo žensko lice koje ulazi u tvoj život? Ne želim. Ne želim znati ništa osim emocije koju mi daješ. Što ne znam, ne boli me. Želim te voljeti u sopstvenoj sigurnosti onoga što osjećamo kada smo zajedno, ali tvoja potreba da se prikažeš svijetu boljim, zgodnijim, sretnijim, željenijim, ubija ono što imamo.

Potom se povučem duboko u sebe, na profil ti ne dolazim, na poruke ne odgovaram. Tvoje „ seen“ protiv mog „ seen“ , tvoje „unfollow“ protiv mog „unfollow“. Slegne se prašina.

Po starinski se sretnemo slučajno ili poželimo namjerno. Pogledi se užele, dlanovi sastave, i opet ono „ volim te“ , i opet igra počinje.

Hits: 53