„A tvoje poimanje Boga?“, zapitao je i ja sam zanijemila, za trenutak zastala, bijela svjetlost ljubavi me obasjala i ja sam u nju zadovoljna potonula, sretna. Riječi nisam imala.

Zašto ne znam da iskažem nešto što me tako sveobuhvatno prožima? Ne znam ni da iskažem, ni da pokažem. Slave ne slavim, u crkvu virim tek ponekad uglavnom ako je prazna, u slučaju da je pusta stanem zadivljeno pred ikonostas ili hitnem pogled ka kupoli i tamo nestanem zakovana za nebesa. Oblije me svjetlo sreće i zadovoljstva, ruke u mislima dižem ka ljepoti i ponovo zanijemim.

O njemu, Svevišnjem, ne umijem da govorim. Svaka riječ pretvara se u njegovu tišinu, a svaki oblik usana koji napravim u njegovu riječ koju samo on smije da izgovori.

O njemu umijem divno da ćutim, dugo , s ljubavlju i potpunim predavanjem. Naslonim se podlakticom na stol, glavu ulegnem u udubinu dlana i u tišini se radujem. Okupana svjetlošću postojanja, zadovoljna i voljena tišinom dozivam svijetlo da mu još jednom kažem koliko ga volim.

Da iskažem ne umijem. Prigodnim praznicima se pri dolasku sveštenika sklanjam u sporedne prostorije gdje duboko udišem miris tamjana i radujem se. Ne umijem ni jelo da pripravim, ni pogaču po običaju da ispečem, umijem samo da volim daleko sklonjena od očiju onih koji znaju.

Ponekad u hramu upalim svijeću, ne znam ni za koga koju gdje da postavim, mrtvi, živi, svi smo jednaki u kraljevstvu njegovom i svi jednako vođeni i voljeni. Na ramenu osjetim ruku moje bake, učila me kako ga voljeti, a ovaj obred nikada zajedno nismo izvele, jer on je svuda u nama, u njima i u svakom od nas.

Ponekad u samoći doma upalim kandilo pa se molim u pustinjačkom maniru, usamljena, okupana svjetlošću i blaženstvom koje mi nudi. Čuje me znam, osmjehuje i stavlja na moju glavu svoj dlan, umjesto težinu njegove ruke osjećam lakoću sopstvenog bitisanja , zaklopim oči i volim sretna.

Možda ne znam kako se poštuje i preispitam se nad takvim stavom, ali umijem da volim iznova, kontinuirano, sveobuhvatno, svevremenski, iako društveno neprihvatljivo.

Lako ga je voljeti kad stanuje u dubini mog srca, kao mala ptica topla i krhka grije moje unutarnje blaženstvo na smjenu, sad beskrajno opojnim cvrkutom koji prožima dušu i tjelo, uzdiže treptaj do trenutka posljednje izdržljivosti vibracije, a već u sledećem utihne i dugim,toplim talasima ispunjava duh i bijedno tjelo, vozilo ponuđeno da isprati ovu dušu do kraja zemaljskog života gdje ćemo na povratku kući biti ponovo i potpuno predati njemu.

Kako da te ne volim da si svaki dah koji udahnem, koji mi daje život i snagu da maštam o tebi i kad si svaki dah koji napusti moju toplinu i putem zaputuje preko dolina iznova te tražeći i na drugim mjestima?

Voljeti te lako, jer ti si ja, ti si sveobuhvatnost svepostojanja, ti si obris mojih najvećih nadanja , ti si stremljenje ka dubinama i daljinama, ti si samodovoljnost i sveprisutnost, a ja sam tu zbog tebe, postojim da bih te voljela dok ponovo ne postanem svjetlo ponosno putujući ka tebi kao izvoru.

Autor:Novaković Olja

4. maj 2018.

 

Hits: 104