Gruba je igra sudbine da si sve svoje žene obezbjedio, a ja te bezuslovno volim sa ivice propasti. Zvuči kao poetska pravda za jednog poetu.
Ponekad mi od tebe treba samo “Jaka si, izdržaćeš”,  da se ne raspem skroz.
Ali žena sam i rasipam se.
 
Potom potonem u šaputanja..
Poput vodenih tokova mnogih potoka sa mog izvora ka tebi razliva se težina mojih uzdaha i znaš da tvoja sam. Dok za drugim stopalima otisci tvojih koraka lutaju zavlačeći svoje sigurne rečenice pod njihove nevješte suknje, ti otklanjaš dječačkim osmjehom sve sumnje u svoju vjernost.
U svoje bore umećeš zlatom vezene poglede i ispunjavaš ih svojom upornošću.
Za mene nestaneš pa se vratiš.
Uljuljkanog u svoje pobjede odnese te osjeka daleko na pučinu pa se silan i važan valjuškaš sad u rubin crvenom, potom u delikatno plavom, tek ponekad provjeriš vjetrove liznuvši prst neke zalutale sirene, zatim ga podigneš visoko dok se ona otima u želji da te ima i kroz mirise kose procjeniš da li je pravi trenutak za povlačenje.
Ako miriše na prve jutarnje kiše udišeš duboko uvojke, ako te zahvati miris algi koje već predugo ispuštaju svoje zelene ruke ka moru, ugrijane suncem, u dosadi je odbacuješ i sa prvom usamljenošću pod mjesečinom podižeš plimu i vraćaš mi se.
A ja te čekam. Na istom kamenu.
 
Stavljaš mi glavu, umornu od mnogih ljubavi, u krilo i ja te ljubavlju svojom napajam. Topiš se u mojim grudima i u iskrenosti mojih nenadanja nalaziš sigurnost.
Darujem te svojom istrajnošću, a ti mi uzvraćaš ljubavlju koja ti nedostaje.
Plima je. Punimo mjesec našim nadanjima. Potapamo svoja, pod svjetlom nebeskog tijela, u želji da u trojstvu postanemo jedno.
Pramenovi moje kose, uvele tokom dugih putovanja, uvlače ti se u oči i sa uzdahom shvataš da su ovo moja poslednja cvjetanja. Uznemirava te ta pomisao, jer vođen slatkim plodovima zaboravljaš na vrijednost korijenja.
Dopuštaš sebi da se razliješ do zelenila morskih salata. Prsti su nam isprepletani, a dah nam je vezan u čvor. Zvuk kojim me budiš dok spavaš uznemirava moju bonacu. Oči kojima me gledaš govore u ime novih oluja.
 
Prepuštaš se vodi i osjeka te vuče nazad u hladnije dubine i veća prostranstva. Ponovo odlaziš.
Čekam te na istom kamenu. Rasuta.
 
Autor: Novaković Olja

Hits: 63