Sve smo se razumjeli. Razgovaramo već ko zna koji put pokušavajući da objasnimo sebe drugima.

U teretani sam bila redovna i izgledala odličnou četredestim i onda srce zezeznulo stvar, urođena mana i nokdaun, signal da usporim sa životom, nastavila da treniram istim tempom i osjetila da ubijam sama sebe.

Onda sam se preispitala. Zašto mi je važno da besprekorno izgledam? Svi staramo to je prirodno. Zašto da budem najbolja? Zašto potreba da budeš uvažen kroz izgled i snagu. Da li nas mediji tjeraju da budemo mladi u dobu u kom posustajemo sa bitkom za našu mladost ili da dokažemo vitalnim članovima porodice, ili prijateljima koji su živjeli u drugačijim uslovima, da smo izdržljivi koliko i oni, iako nas je mnogo više jada ubilo od njih.

Pa kad podvučeš crtu vidiš gdje si. Srce te guši na traci za trčanje, a ti i dalje zavrćeš majcu da vidiš možeš li nabrojati sve trbušnjake. Zašto?

Uz drugo ogledalo muškarac u pedesetoj broji svoj set pločica. Doviknuh mu :“ Javi se kad rodiš dvoje i uđeš u klimaks i hormonski disbalans.“ Jer ne možemo se svi mjeriti po istom aršinu, što je dobro za druge nije za mene i obratno.

Debela i sretna , a on ukockao sebi trbusnjake, jer kući ima ženu koja nikad nije potrčala ili nema ženu uopšte, pa se šeputi mladim naraštajima, koji mu vire isključivo u džep i platežnu moć, iako on misli da njegov izgled zasjenjuje krštenicu i novu protezu.

Da li mu je važno, možda mu je dovoljno što ne očekuju od njega ništa?

Budimo realni. Prošao si kažeš sve,i ja, sačuvaj me Bože. Sve vidimo, sve razumijemo i sve nam je jasno, i ko sad nas može da razumije i ko nama može da parira. Imao si i nemao, spavao u najboljim hotelima i u buvari, jeo po najboljim restoranima i bio gradan, vodio najbolje ribe i grobove, imao seks bolji od porno klipa ili ti se nije dizao.

Bio i kralj i prosjak. I šta sad?

Ko tebe može da slaže, šta da ti ponudi?

Možeš da ostaviš sve, svima od šake do lakta, mrš, i opet na prosjački. Nakon par godina ponovo ćeš se podići, jer si pao previše puta da bi predugo ležao.

Ako mi dozvoliš, a nadam se da mi nećeš zamjeriti, ipak se sve svodi na upoznavanje nas samih.

“Ko su ljudi koje mi takvi biramo za partnere?” Slabiće koji nas ne mogu ispratiti? Da li tražimo nježnost i zaštitu? I kakva je osoba koja nas može da prati? Imamo li volje za jake ili biramo slabije od nas, jer su lakši za upotrebu pa time opet sebi otežavamo život pogrešnim izborom?

I onda se sretnamo, sve se razumijemo i isto razmišljamo, prvo kroz poruke jedno drugo spotičemo, onda se na susretu distanciramo i na kraju odlučimo da je ipak lakše sa nekim manje, istrošenim, manje pohabanim i manje razočaranim, pa se pitamo ko bi zreo i normalan želio nas ovakve, iskusne, čitave osobe, uspješne u karijeri, ostvarene kao roditelji, mislimo samosvojom glavom i često lupamo rukom o stol, odgovaramo samo sebi i ne slušamo tuđe savjete.

Onda se sjetimo da su to sve razlozi zašto smo sami, previše nas je i za jednu osobu, za bilo koju drugu, čija se čaša isto preliva, nepodnošljivi.

Tražimo prazninu u koju ćemo se preliti na kratko i biti sretni.

I eto odgovora za mladalački izgled i jurnjavu za pločicama. Nema nekog smisla, ali u zrelim godinama nesvjest vlada. Dosadilo nam da budemo svjesni.

Autor : Novaković Olja

Hits: 47