Pogurena, ni stara, ni mlada vukla se po obližnjem šumarku, onom istom koji se mogao vidjeti sa ulaza u pećinu, nikada nije odlazila daleko. Grot je sada bio sa druge strane dimenzijskog procjepa i do njega nije mogla doseći.  Grane su sezale nisko i mnoge bi joj rasčešljavale kosu dok se povijala da ih izbjegne. Izgledalo je kao da se takmiče koja će se dublje zavući u te sijede vlasi ili koja će se zamrsiti u njima i ostati poput zalutale šnale.

Vraćala se prema pećini, haljine nekada nove sada od mnogih pranja zaboravljenih boja vukle su se za njom kroz šaš. U drugoj dimenziji bi ovo možda bila jesen, ovdje godišnja doba nisu postojala. Dani su nekada bili vreli, noći već sjutradan ledne, snijeg se topio za dan, a vjetrovi raznosili uvelo lišće tokom cijele godine.

Prišla je blizu vatri koja se ljuljala na promaji i ubacila baš one grane koje su joj se zamrsile u kosu, otkinula je pažljivo jednu po jednu i sada ih je bacala u vatru uz pucketav zvuk. Dok su one dogorijevale i pravile žar pažljivo je pravila krug od hrastovog lišća dovoljno velik da može komotno da sjedne u njega, djelovao je poput prstena žute čipke. Ukoračila je u taj prsten i sjela u sredinu, haljine su se prosule oko nje dodirujući unutarnji obod kruga.

Zamislila se nad pomisli kako ovo da izvede. U glavi je prelistavala stare knjige, prisjećala se nekih ranijih obreda, ali ništa nije bilo toliko jako da prodre na drugu stranu osim njene želje da ga kontaktira. Stavila je ruku na grudi i šaputanje je počelo. „ Za putovanje. Za novo nadanje. Za male stope. Za velike želje. Za izgubljene. Za uplašene.“  Kažiprstom je pritiskala jedno mjesto na grudima, sa tog mjesta mala sjenka zmijolikog dima počela se uvijati oko kažiprsta, kad bi se namotala na prst, ona bi ga odvojila od grudi i uperila u tavanicu, dim bi se prometnuo u noćnu leptiricu i ostao da lebdi u njenoj blizini dok je ona nastavila da baja. „ Za duge noći. Za poznate oči. Za nova viđenja. Za riječi neke. Za tuge daleke. Za susrete neke.“

Jednu za drugom, ispuštala je u vis leptirice, sada ih je već bio cio roj. Možda da neku pošalje na kraj šume, bilo bi dobro čuti o čemu Savjet staraca razglaba ovih dana; onu od povjerenja, jedna bi trebala biti poslata u Hotel ogledala izvidjeti stanje portala; radoznalu, jednu poslati šumskim vilama; umiljatu, jednu planinskom čoporu; ratobornu, ostala je samo ona stvorena od želje da ponovo vidi Grota.

Ispružila je ruku, leptirica joj je sletjela na dlan.

Mnogi su kod nje dolazili po snove, kupovali su ih za sebe stanovnici šume, neki iz ljudskog realma dolazeći povremeno do njene pećine, bilo je tu i trgovaca snovima koji su ih prenosili u neuglednim tašnama, često su bili prerušeni u umorne starice ili djecu, trgovina snovima je bila vrlo unosan posao ovih dana, a pravila stroga. Među njima bilo je i snokradica, onih koji nisu željeli da plate, ali bi se lako okoristili tuđom nepažnjom ili neznanjem.

Uzela je jednu od tegli iz police, tegla je već bila puna pijeska, magle i suvog lišća, u oskudnom prostoru tegle i dio leptirice onaj suštinski je našao svoje mjesto. Kupac posebno iz ljudskog svijeta dolazi po ovaj san, vrlo mu je važan i dobro će ga platiti, odlična šansa da leptirica prođe kroz portal lako i neopaženo.

Za njega prenijeti teglu kroz portal nije bilo posebno iskustvo, radio je to mnogo puta do sada, ono što nije znao je da ovaj put nosi mnogo dragocjeniji teret.

Za leptiricu je iskustvo bilo potpuno drugačije.

Njeno je tijelo ostalo u pećini, a njena suština je prešla u ljudski realm ovog jutra. Iznenadilo je da je u šumskoj dimenziji jutro, a prolaskom kroz portal ušla je u veče.

Onog momenta kad je čovjek legao u svoj krevet, odlučivši se za iskustvo ovog novog sna koji je dobro platio, suština se prosula u etar i poput izmaglice odlutala kroz prozor.

Negdje u pećini odvijala se ritualna radnja.

Udahnula je i polako duvala u leptiricu, prvo je gubila oblik, potom se pretvarala u sjenu, a zatim nestala, u drugoj dimenziji u osamljenom parku oblikovala se pod jednim drvetom, sva od prašine sazdana, sitna, crnokosa. Oči je imala krupne i plašljive, dok se preoblikovala kratka haljinica svilenkasta i blijeda spuštala se niz njeno krhko tjelo.

Tako neupadljiva potražila je izvor svojih težnji, kao i svaka leptirica od svjetiljke do svjetiljke duž gradskih ulica, nekako znajući unutar sebe i od želje da ga nađe i sama stvorena, lako je otkrila njegovo boravište.

Ništa joj nije ličilo na šumu u kojoj je stvorena, a opet, nekako su joj poznati bili putevi i staze kojima je kročila svojim sitnim, bojažljivim koracim, uz zidove, ispod svjetiljki, izmaglica noći je podsjećala na neke rane magle i mjesečev sjaj, ali nikako nije moglo biti isto. Nije se bojala, svjesna svog kratkog života, ali svoje ozbiljne uloge koja joj je dodijeljena.

Ne poznajući pravila ponašanja, niti obraćajući pažnju na svoj novi oblik, našavši Grota kako drijema, sjela je uz njegovo uzglavlje. Trebalo je da ga prati izdaleka, ali želja da ga nađe od koje je stvorena vukla je ka njemu i kroz otvoren prozor je natjerala da uskoči u sobu.

Ima neka sjećanja, utisnuta, možda da bi ga lakše našla ili prepoznala, koja nosi iz šume, sve joj je poznato, sjeća se njegovih jurnjava kroz visoke trave zavičaja, sjeća se i njegovog starog oblika, a opet i ovdje se osjeća kao kod kuće, tu, uz njega.

Probudio ga je osjećaj da u sobi može da namiriše još nečije prisustvo. Bio je siguran da je u pitanju neka sitna buba, možda noćni leptir, ništa veće od ptice, disalo je tiho, skoro nečujno i spavalo na njegovom uzglavlju. Prozor je ostao otvoren i jutro ga je dočekalo resko, nije mu bilo hladno, ali je miris mora i rane jutarnje morske vlage šarao po zidovima i njegovim dahom.

Ustao je i protljao oči, zaljuljao se u nevjerici ugledavši mlado sitno lice kako drijema na sopstvenoj ruci, tako bilzu mjesta gdje se njegova glava prije par sekundi nalazila. Kako je nije čuo, kako je nije osjetio, ko bi ona mogla biti, zašto mu se čini da prepoznaje majčin miris na njoj?

Krenuo je rukom da je dodirne, da je prodrma iz tankog sna u koji je utonula. Stavio je svoj široki dlan na njenu krhku mišku i trgnuo se, na ruci mu je ostao prah, a na njenoj koži tamna mrlja tamo gdje su se dodirnuli.

Otvorila je oči, bilo je i straha, ali više straha od uhvaćenosti na pogrešnom mjestu nego straha od njega. Sjetila se, morala ga je pratiti iz daljine, a ne prići ovako blizu, kako sada da mu objasni ko je, kako sada objasniti šta je majka od nje htjela. Osjećaj da sve radi pogrešno učinio je da duboko uzdahe i potpuno potone onako sitna u svoju malu prozračnu haljinicu.

U prepoznavanju i pomješanim osjećanjima oboje su se sjetili samo jedne stavke koju oboje znaju o njoj. Ona živi samo jedan dan.

Nije bio siguran šta treba da radi, po navici je otišao do kuhinje i skuvao čaj, vratio se sa punom šoljom i bojažljivo je stavio na pod pored nje. Nije ni pokušao da joj pomogne da ustane, niti se ona trudila, zamišljena i krhka sjedjela je i dalje na podu pored ležaja.

Bila je tako tiha, sjenka tuge joj je bojala lice, djelovala je umorno ili bolesno, na trenutak bi se zakašljala i mogao se zakleti da vidi kako iskašljava prašinu.

Želja od koje je stvorena da ga nađe izgarala je njeno malo srce leptirice sada kad je bila tako blizu predmetu potrage, gorjela je njenu dušu i njena suština se lagano pretvarala u prah. Znala je proći će samo par sati i ova stvarnost će za nju prestati da postoji, i on će nestati za nju, i ona će nestati za njega.

Pažljivo ga je posmatrala, ležerne farmerice, bezbojna majica pod kojom se mogao naslutiti torzo planinskog vuka, ruke jake i gipke i pitala se da li je ona žena?

Te crne nijeme oči upirale su pogled u njega, a on se vrtio po stanu ne nalazivši mir. Mnogo odgovora i previše tišine.

Amajlija koju mu je majka dala izgledala je teža nego inače i žuljala ga je, povremeno bi je ispod majice pomjerio lijevo ili desno, možda je i toplija nego inače ili se on užario od svoje nemoći. U kući ima stanara šume, majčinog izaslanika, a on je tim crnim očima potpuno zbunjen i ne može da progovori.

Potom se naglo okrenuo ka njoj u želji da izusti svoje pitanje, a ona se ponovo malo zakašljala i pokazavši rukom na grlo objasnila da ne može da govori.

Kleknuo je pored nje. Mirisala je na noć u šumi i ugaženu travu pod prvom rosom. Bojao se ako joj dodirne kosu da bi se sva mogla istopiti u njegovim dlanovima. Bila je tako mirna, a vatra koja je buktila u njoj, ushićenje zbog njenog nalaska i susreta ubijala je.

Mnogo je već sati prošlo od kad je prešla u ovu dimenziju, cijela noć provedena na pločnicima ovog grada, vireći na mnoge prozore malo u potrazi, a malo u želji da vidi ovaj novi do sada neistraženi svijet oduzela joj je vremena, pa i ova njihova tišina traje već dovoljno da je sunce izmjestilo svoj položaj već više puta nad gradom, iz kosog u ravni, pa opet kosi i vremena više nije bilo.

„Kako se zoveš?“

Gledala ga je prvi i hiljaditi put. Tonula je u njegove poglede jednake njenim, tamne ponore, kosu je imao crnu i jaku, ta sitna ruka je krenula ka njemu, nije se ni pomjerio, samo je zatvorio oči. Nije siguran da je osjetio dodir, ali osjećaj da tone u izmaglicu sna ga je poljuljao do gubljena ravnoteže. Negdje u dubini polusna čuo je sitni zvuk krila, smjenjivali su se dugi i kratki treptaji poput lepeta i zujanja, negdje u pauzama je prepoznao i njeno ime Vrzmarin.

U dodiru sa njom kovitlac misli je postao intezivniji, vidio je majku u pećini, sad je već čuo i njen glas, objašnjavala mu je kako će doći do sljedećeg portala, otići do velike pećine, u njoj pronaći jamu, paziti na pravo vrjeme, niti jama smije da bude suva, niti iz nje smije teći voda stvarajući brzake niz litice, u fazi kad stvori tek mirno jezero moći se da uđe kroz nju u drugu dimenziju, što znači da će je češće obilaziti ne bi li pogodio pravi trenutak.

Ni pravi trenutak neće biti dovoljan da pređe nazad jer portali se nadziru od njegovog nedozvoljenog skoka i Vijeće staraca još odlučuje o povratku, morao bi to uraditi bez znanja ostalih.

Pogled na krhko biće u njegovim rukama vratio ga je u stvarnost i nametnuo pitanje. A šta će biti sa leptiricom?

Majka je smatrala nebitnom budućnost leptirice, nije ni pretpostavljala da njena promjena u ljudsko obličje može uticati na njega. Kad se suština vrati nazad u svijet šuma majka bi mogla sačuvati taj mali život jer sa druge strane i trajanja su drugačija.

Ruka se izvukla iz njegove kose i ona je klonula.

„ Rin“, pokušao je dozvati, u strahu da je ne povrijedi nije dozvolio sebi da je dodirne, a ruke su mu gorjele od želje da je zagrli, da je ubijedi da će sve biti u redu. Ona je nestajala pred njegovim očima.

Noć se navlačila na grad uz obalu mora, noćne svjetiljke su se palile, a miris algi se ponovo podigao u zrak i davio svojim zelenim mirisom ribe i truleži.

Podvukao je svoju ruku iza njenih leđa, trudeći se da joj ne dodiruje kožu, ali tragovi praha su ostajali na njemu.

Lice joj je bilo sitno, sva je bila prašinasta i blijeda, njemu se činila da je najljepša porcelanska lutka iz izloga najskuplje radnje koju je vidio u gradu.

Da su u šumi, sada bi trčali po planinskim livadama, njegove bi šape gazile travu, a sitne životinje bi uzmicale pred njim. Da su u šumi, ona bi sada spavala u krošnjama drveća ili lutala po obližnjim selima od svjetiljke do svijetiljke pazeći da svoja krila ne okrzne o njih. Sreli bi se na proplanku po dogovoru pa do jutra šunjali oko jazbina malih životinja plašeći ih, ali šuma je daleko.

Začuo je glasove, vjetrovi koje je majka vezala za njega amajlijom su se podigli, stigli su pod prozor sa zadatkom. Znao je da neće ući dok ih ne pozove, ali je isto tako znao da ne može zaustaviti slijed stvari koje prirodni tok dešavanja nalaže.

Došli su po nju, ona večeras mora napustiti ovu dimenziju, u grudima je osjetio težak bol, proveli su tako malo vremena zajedno, a u njegove ruke se osjećaj dodira sa njom utisnuo tako duboko, nepovratno duboko i činilo mu se da i sam želi propasti u taj ponor koji se pod njom otvara.

Hoće li je ikada više vidjeti? Oči je otvorila sporo, umirala je za njega srećna, ovaj put, u ovom životu, i ako je posljednji ona je isto srećna, njen mali život ima smisla, dobila je više nego što je u svojim prvim satima života leptirice mogla očekivati.

Dlanom ga je dodirnula po obrazu, par dana stara brada je bila tamna, dodir je ostavljao sjajan prašinasti trag po njoj.

Malo se zakašljala, možda za nijansu smanjila. Želio je da joj se zahvali, ne samo zahvali, želio je da joj kaže da je srećan. Već sljedećeg trenutka mu se učinila da je laganija.

Vjetar je kucao na prozor, jednom, pa još jednom, a potom prozor i otvorio.

 Nisu žurili, ušli su poput lakog povjetarca, napravili krug po sobi, potom se vratili do njega i šumeći i šušteči dok se Rin prosipala po njegovim rukama u prašinu, njihovim prolaskom podizali su je i u mnogim sitnim sjajnim česticama iznijeli u mrak.

U sobi je zavladala tišina i praznina, ostala je samo velika bol, poput one koja ostaje iza najvećih želja.

 

Autor teksta: Novaković Olja

Hits: 45