Kako ne shvatate da nije u pitanju strah već želja da se domognem plavetnila. Nestrpljiva sam i uznemirena, taj oblak se uporno kao zavjesa navlači, taman se raščisti uzletište, tačnije nizletište, a on ponovo stupa na scenu. Ponaša se kao dobar pantomimičar, centriran na bini zaklanja pogled svijetu, predstavlja suštinu svojim ponašanjem. Svi pogledi zure u njega, on poput primadone zamrznute u trenutku ne mjenja poziciju, onda promjeni lice za nijansu vedrije pa ponovo navuče zavjesu sivila na padinu.
Ima nas možda pedesetak, najhrabrijih, najnestrpljivijih i najuplašenijih, čekamo. Padobrani, tačnije krila kako ih letači nazivaju, strpljivo spavaju u velikim vrećama, stigli sa nama minibusom punim veselih i bučnih lica koja graju kao jato prica pred polijetanje.
Na uzvisini svi jednako glasni, vremenom, čekanjem, sve tiši u iščekivanju da se bina polijetanja razvedri, tačnije otvori.
Mnogi odustaju, uglavnom posmatrači i posjetioci, razilaze se, ostaju krila i letači. Najprisebniji ljudi koje sam upoznala. Hladno je, povlače se sa čistine, ali ne odustaju. Sklanjaju se u zaklon. Prozivka je neminovna pred nekim ko leti prvi put. U cilju prestravljivanja početnika prepričavaju se priče o lomovima i padovima, o duplim prelomima i operacijama, ponekom udarenom automobilu baš danas, kao za baksuz, onda svi kao mali vrapci pilje dugo u vas očekujući željenu reakciju. Strah. Ovi adrenalin manijaci, ako ne lete, hraniće se vašim strahom od letenja. Međutim, pogrešna osoba, ova jedva čeka da se hitne u visinu.
Vjetar je hladan, nadolazi na mahove i povlači se, poput orlova okreću lice, njuškaju, po dašku ga prepoznaju, razgovaraju sa njim nemuštim jezikom.
„Otvorilo se“, na samo naznaku neba spremni za let.
Nad ponorom koji se otvara pripremaš se da skočiš u ništavilo. Prekorili bi me sada, oni ne skaču, oni lete, spreman da poletiš u ništavilo.
Kao dijete često sam sanjala da letim, u početku bih se zaletjela niz malu padinu kraj bakine kuće, pa u svakom snu se više i više odvajala od zemlje, dugo sam vježbala za ovaj dan i sada sam tu, treba samo da potrčim.
Letač sa očima planinske grabljivice nadvijen je nada mnom kao nad potomstvom spremnim za prvi let. Svi obilaze početnika, ohrabruju, riječi kao „krilo“, „otvorilo se“, „letenje“, toliko brzo ulaze u uho da postaješ dio jata.
Moja je hrabrost danas u rukama vođe tandema. Moja sreća je preda mnom. Pogled na zastavici. On vidi vjetar, znaju se odavno, još iz visina, kao provalnik na vratima nebeskog svoda govori mi tiho, upućuje me u tajne vazdušnog prostora. Možda ti se čini da razumiješ, možda ti se čini i da prepoznaješ razlike u visini zastavice na koju te upućuje, postaješ jedno sa glasom.
Više nisi siguran gdje je granica, gdje prestaješ ti, a gdje počinje on. Zaboravljaš šta si. Pitaš se gdje prestaje je vjetar, a gdje počinje vječnost? Pokreće te glas kao lavina niz nizbrdicu, ne misliš, ne očekuješ, samo si sretan. Ambis se otvara pred tobom, mali trzaj koji skida svu prašinu zemaljskog života sa tebe i letiš.
Letiš pravo u sivilo, magla te zaokuplja, a osjećaj bestežinskog stanja opija, i onda, oblak konačno otvara svoja vrata i pred tobom se ukazuje zaliv, ušuškan u širokom plavetnilu, zelen ovako rano u proljeće čini se najljepšim krajolikom na svijetu.
Uviđaš koliko su letači sretni, ta šačica hrabrih u dosluhu sa nebom kradu svojom hrabrošću ono najljepše što ova planeta nudi, trenutke bliske apsolutnom postojanju i ništavilu istodobno.
Čini ti se da si konačno kući, svoj na svome, tako blizu savršenstvu. Brda, crkve, more, sve je tako sitno, malo, daleko, sve postaje manje važno, osim vjetar koji nas nosi, jedino božanstvo kome se klanjamo.
Moj letač objašnjava osnovna pravila, spreman da pokaže i par nepredvidljivih poteza. Sve mi odgovara. U tim potezima se ogleda hrabrost, vještina i mala doza ludila, ma šta mala, lud na kvadrat, ali vrlo smiren i detaljan u procjeni uslova leta.
Odredište za slijetanje se zeleni pred nama, ne želim da se završi, produžavamo ka plavetnilu. Želim još vjetra u lice. Okrećemo se nazad ka kopnu. Vještim pokretima hvatamo malo zapadnih i malo istočnih dahova i spuštamo se prema zemlji.
Vlažna trava pravi veliki kontrast plavetnilu iz kog dolazimo. Prizemljujemo se lako, jednim doskokom majstora. Svlačim sa sebe kaiševe i korpu kojom sam pričvršćena za letača i poput leptira iz čaure, ponovo rođena za ovaj svijet, na tle stupam promjenjena.
Spustila sam se među prvima i iščekujem ostale, dok sam u mislima još među oblacima očima pratim ostale letače i sretna zbog njih. Sada znam koliko im je lijepo i jasno mi je zašto prolongiraju trenutak slijetanja.
Na zemlji su.
Pakuju krila u tišini. Tokom pakovanja vidno je da nisu prisutni, u svojim mislima oni i dalje lete. Vrlo tihi, ako razgovaraju to je kroz šalu, uglavnom bez riječi leže na travi, ili gledaju u nebo. Opijeni vjetrom, suncem i osjećajem nakon letenja koji ih obuzima.
Kako dan odmiče uviđam da se danas niko od njih neće vraćati na zemlju, dio njihovog duha ostaje u oblacima, do kasno u noć, do sjutra, možda do sledećeg leta. Posebna vrsta ljudi koja samo hoda, ali ne živi na zemlji. Njihovo je mjesto uz oblake i ptice.
Hvala vjetrovima. Hvala letačima.
 
Autor teksta: Olja Novaković

Hits: 41